joomla social media module

Stav bdjenja je plod otvorenosti budućnosti i vječnosti

2017-12-02-samostna-IIsusove riječi: „Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas“, upozorenje i poziv su na budnost: probuditi se iz duhovne pospanosti i letargije. Bdjeti je stražariti nad nadnaravnom dimenzijom vlastitoga života. Ako nismo budni, ne pazimo i ne vodimo računa o njoj, lako ćemo je izgubiti u svakodnevici naših ovozemaljskih briga i težnji za ovozemaljskim dobrima. Onaj tko je budan, u duhovnom smislu, i bdije, stražari nad samim sobom i ne da se iznenaditi od Zloga, neprijatelja čovjekove vječne radosti i smisla. Molitva nas uči duhu budnosti i bdjenja u sabranosti jer uklanja od nas duhovnu mlakost. U bdjenju i budnosti se očituju spremnost, odlučnost i postojanost našega duha za duhovnu borbu. U stanju bdjenja i budnosti naše nas slabosti i napasti neće olako zaskočiti i iznenaditi jer smo u sabranosti duha, upravljenih misli prema Onome koga iščekujemo i za čijom blizinom i prisutnošću žudimo, otvoreni i raspoloživi za Božju stvarnost. Atmosfera bdjenja otvara nam oči da prepoznamo zamke i opasnosti za naš duhovni život, ali ujedno pomaže i omogućuje da Duh Sveti djelotvornije djeluje u nama. Samo onaj tko istinski bdije, pazeći na se da mu srce ne oteža u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama, otkrit i prepoznat će istinske putove spasenja, kojima dolazi Onaj, koji je Spasenje, Mir i Radost čovječjeg srca. Bez bdjenja i duha budnosti, Gospodin svojim dolaskom može nas iznenaditi i zateći nespremnima u vlastitoj zaokupljenosti prolaznim stvarima koje nam ne jamče budućnost i vječnost. Stav bdjenja je plod otvorenosti budućnosti i vječnosti. Posvemašnja uronjenost u sadašnjost i isključiva zaokupljenost materijalnom stvarnošću, koja se očituje u prezaposlenosti, neprestanom trčanju nekamo, posvemašnjem nemiru, duhovnoj iscrpljenosti, tjeskobama i svakodnevnoj rastrganosti, vode k zapostavljanju onoga bitnoga za nas i našu budućnost. Pretvoreni u robove onoga prolaznog i površnog u sadašnjem trenutku, odričemo se i gubimo ono bitno i neprolazno u budućnosti, što u sebi nosi dar vječnosti. Odričemo se budućnosti jer ništa od nje ne očekujemo a još manje u njoj iščekujemo Nekoga, tko bi trebao biti naše spasenje: odgovor i rješenje za smisao našeg postojanja i egzistencije. Došašće je vrijeme nade jer ona ostaje živa samo u bdjenju i živom iščekivanju Nekoga. Nada ne živi od nas nego od nečijeg obećanja. U bdjenju i budnom iščekivanju živimo nadu jer vjerujemo Božjem obećanju da će doći.

Marko Bijelić, OP