joomla social media module

Temelji religiozne ravnodušnosti

2018-03-15-m-naslovnaIspitujući fenomen religiozne ravnodušnosti, u uvodu svog izlaganja dr. Branko Murić, profesor s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu je istaknuo kako ona zapravo proizlazi iz relativističkog odnosa prema istini i temeljnim pitanjima ljudske egzistencije. Živimo u doba „diktature relativizma“ kako se izrazio papa Benedikt XVI. u jednom nagovoru na 150. obljetnicu mučeničke smrti svetog Ivana Marija Vianneyja 2009. godine čineći tako paralelu današnjeg vremena sa post-revolucionarnim stanjem u Francuskoj XIX. st., dakle čineći paralelu između „diktature racionalizma“ i „diktature relativizma“.

Ukoliko je racionalizam uzdigao razum na tron božanstva, relativizam ga svrgava i pogubljuje. Ali ljudska pitanja nisu iščezla niti s racionalizmom niti nestaju s relativizmom. Teško je dati jednoznačan odgovor na pitanje što je relativizam, odgovori su višeznačni i slojeviti. Relativnost je ono što se pojavljuje, sve što je vremenski-prostorno prisutno zahvaćeno je relativnošću, to nas uči fizika relativnosti. Stoga relativizam najprije znači spoznajnu teoriju po kojoj se tumači ono što se iskusuje, opaža, spoznaje. Budući da više nije moguće spoznati stvari u sebi samima, kako je kazao Kant, spoznajemo samo odnosnosti i veze koje postoje među stvarima koje se pojavljuju.

Stoga relativizam zahvaća i etiku pri čemu se uskraćuje bilo kakva mogućnost opstojanja općevažećih moralnih načela i normi jer se dobro i zlo pojavljuju u vremenu i prirodi. Analizirajući uzroke koji su doveli do ravnodušnosti odnosno relativizma prof. Branko Murić navodi četiri uzroka. Prvi veliki uzrok može se tražiti u velikoj kulturološkoj transformaciji. Nije više važna istina, jer nije egzaktna, nije više važno niti znanje jer je podložno promjenama i varljivostima, nije više potreban ni bližnji, jer je moral suspendiran u virtualnoj stvarnosti avatara. Važna je samo moja osobna liturgija konzuma zadovoljenja vlastitih potreba. Dolazimo do drugog uzroka koji je precizno je opisan u enciklici Ivana Pavla II., Fides et ratio, a riječ je o „krizi smisla“, te bijegu u nihilizam:

„Pogledi o životu i svijetu, koji su često znanstvenog karaktera, toliko su se umnožili da nam doista pružaju izgled razmrvljenoga znanja. To dovodi do toga da se teško, a katkada i uzalud, traži smisao ili značenje stvari. Dapače – i to je ono što još više zbunjuje duh – u ovome skupu činjenica i djela u kojima se danas živi i koji, čini se, tvore tijek samoga života, ima onih koji pitaju je li još uopće smisleno pitati o samom smislu stvarnosti“. Sumnja se još više zaoštrava zbog mnoštva putova koji pretendiraju svi biti jednako valjani te se prelazi u „osjećaj skepticizma i ravnodušnosti ili u različite oblike nihilizma“ (FeR, br. 81). Time se ljudski duh bavi nekom vrstom „neodređenog mišljenja“, tj. dobiva se osjećaj dezorijentiranosti.

Treći uzrok pronalazimo u dezorijentiranosti. Ona zapravo znači istiskivanje važnosti religije za društvo koje je sastavljeno od kompleksne segregacije i fragmentacije funkcija. I konačno kao četvrti uzrok izlagač Branko Murić vidi u relativizaciji spoznaje naspram apsolutizacije prakse: rastočenost ja u ekstatičnosti iskustva Apsolutnoga. U zaključku svog izlaganja profesor ističe i neke misli koje mogu predstavljati stanoviti lijek za pitanje relativizma odnosno ravnodušnosti. Isus u svojoj osobi potvrđuje i svjedoči istinu (Iv 8,40.44;16,7) te se identificira s istinom (Ja sam put istina i život, Iv 14,6). Isus govori i čini istinu, objavljuje u svojoj osobi identitet pojavnosti po riječima i djelovanju koji imaju interpersonalno obilježje – znak spasenja Od tuda proizlazi trajnost i eshatološko značenje istine koja se ne zatvara u historicizam nego je povijesna u kontekstu ispunjenja u budućnosti: pneuma tes aletheias (Iva 14,17); u Duhu se daje svjedočanstvo za Isusa (Iv 16,13); Duh pomaže učenicima „voditi ih do punine istine“ (Iv 16,13). Istina se očituje kao praksa: „Tko čini istinu dolazi k svjetlosti, nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena“ (Iv 3,21). Činiti istinu znači ortopraksija. Istina, koja je Isus Krist, čini se u Kristo-praksiji. To bi trebao biti i naš pastoralni put prema oslobađanju od filozofije relativizma…