joomla social media module

Teško nam je prihvatiti tu čudnovatu logiku...

2018-03-30-v-c-naslovnaNa Veliki četvrtak 29. ožujka u samostansko-župnoj crkvi bl. Augustina Kažotića p. Alojz Ćubelić predvodio je svečano misno slavlje Večere Gospodnje. Za vrijeme mise oprao je noge dvanaestorici vjernika koji su simbolizirali dvanaest apostola. Njegovu propovijed donosimo u cijelosti: Kada se gotovo neprimjetno naberu godine našega života, imamo prigodu odvagnuti što je obilježilo naš život i kako se taj život odvijao. S godinama se stječe iskustvo, pa mislimo da smo mudriji, zreliji, razboritiji u razmišljanju i djelovanju. Ne brzamo u odlukama niti ishitreno donosimo zaključke. Ipak se pokaže da smo u nekim graničnim situacijama postupali nepromišljeno i da smo se hvatali slamke spasa, tada kada smo trebali biti pametniji i oprezniji.

Tada se tješimo da ni drugi nisu 'Bog zna kaj' i da počivamo u toj nekoj zlatnoj sredini između svetaca i bezveznjaka. No, ono, što nekako trajno ostaje kao pitanje jest naš odnos prema Bogu i čovjeku. Tu se pojavljuje čuveno pitanje o Božjoj prisutnosti u ovom svijetu. Tu se pojavljuje pitanje o smislu ljudi, njihovih nastojanja i viđenja. Ako se pokušamo nekako ubaciti u Isusovu kožu, onda nam nipošto nije jednostavno prihvatiti činjenicu da smo gotovo prisiljeni priznati da postoji stanovit 'neuspjeh projekta' čovjek, jer nazočimo patnji, odbacivanju i smrti. Teško nam je misliti o pojmovima pashe kao nekog prijelaza prema istinskom životu i putu prema obećanoj zemlji. Teško nam je prihvatiti tu čudnovatu logiku da će život zadobiti oni koji ga izgube.

U Isusovom govoru lakše je razumjeti ono što znači biti odbačen, patiti, biti ubijen, nego razumjeti Isusovu najavu uskrsnuća. U nekom smislu lakše je naprosto živjeti taj život nego shvatiti što znači biti spašen, odnosno što znači istinski ga zadobiti. Postoji nešto u čovjeku, što nadilazi čovjeka. Ipak polazeći od onoga što je Isus živio možemo biti otvoreni prema onome što jedva da možemo razumjeti i samostalno zamisliti. Postoji ta božanska dimenzija u egzistenciji koju je Isus otkrio u čovjeku.

Ako posred smrti on uskrsava to je stoga što se u njemu Bog potvrđuje kao gospodar života. Ako sudbina Sina čovječjeg mora obilježiti usmjerenje našeg vlastitog života, ako imamo izgubiti svoj život da bismo ga slijedili, to znači da treba priopćiti ono što je upisano u naše postojanje. Stoga nas Isus poziva da stupimo na put života kojega je naznačio, ne oklijevajući živjeti kako je on živio, potičući nas da živimo kako je on živio. Na toj razini se pojavljuje i današnja zgoda iz Ivanovog evanđelja kada Isus pere noge svojim učenicima.

Teško se uživjeti u jednu takvu zgodu i prihvatiti nešto što je previše duhovno da bismo je razumjeli. Tu postoji nešto uznemirujuće do te mjere da nas može uzdrmati do samog temelja. Pa, tko to, budimo iskreni, osim zbog neke koristi, drugima želi ili dopušta prati noge? Osim toga, kako se pomiriti s time da nas očekuje taj ishod za kojega je On znao da će biti takav? Kako govoriti o onome što ne znamo, ili o onome što je teško shvatiti? Ako je Isus svjestan da nakon posljednje večere ide prema smrti da bi uskrsnuo, što znači da treba ustati od mrtvih? Tu je neko iskustvo koje nije u našem dohvatu, jer nam proslava Sina u njegovom uskrsnuću posve izmiče. U tom iskustvu da je Bog drukčiji negoli mi, pokazuje se nešto od misterija Božje prisutnosti.

Povijest iznova pronalazi svoje jedinstvo u mjeri u kojoj je razumijevamo polazeći od usmjerenja Sina čovječjeg. Tako se rasvjetljava naša sadašnja povijest i čitavog čovječanstva. Pozvani smo otkriti dubinu života koji nam je priopćen i otkriti ono što se uvijek iznova pokazuje kao ono što prebiva povrh ljudskih dostignuća. Život kao Božji dar čovjeku, život kao život vječni i dar da budemo zauvijek djeca Božja.

Foto: Dora Žic