joomla social media module

O došašću ili o iskustvu prisutnosti u vremenu odsutnosti (5)

KIL

5. OBRAĆENJE

 

Jedan od najslikovitijih opisa Ivana Krstitelja, proroka, isposnika i Isusova rođaka, su riječi proroka Izaije: "glas koji viče u pustinji". Ivan Krstitelj je bio čovjek pustinje, koja je u Bibliji mjesto susreta čovjeka s Bogom. Iz pustinje, gdje čovjek, suočen s golim preživljavanjem, spoznaje svoje granice i ograničenosti, dolazi poziv na obraćenje. U Bibliji pustinja je uvijek gledana kao (teološko) mjesto gdje Bog nudi mogućnost istinskog obraćenja. Ivanov poziv na obraćenje sunarodnjacima je također upućen danas i nama. On je glasnik ispred Spasitelja koji nas poziva da poravnamo staze Mesiji koji dolazi da nas obogati u životu svojom milošću. Dolazak Mesije i Spasitelja zahtjeva pripremu. Zbog toga je nužno pripraviti put Gospodinu, poravnati mu staze do naših srdaca. U Ivanu Krstitelju je "utjelovljen" duh došašća, predstavljen glasom koji se ne da ušutkati, koji ne može šutjeti jer smisao je njegova postojanja upozoriti druge, pozivajući ih na obraćenje, na Onoga koji dolazi, koji nam je odavno obećan, prorokovan i naviještan. Obraćenje vlastitog srca jest put kojim Bog dolazi u naše živote i po kojem mi izlazimo u susret Bogu i njegovu daru spasenja. Vlastito obraćenje je zahtjev sakramenta krštenja. Svi smo mi primili krsnu milost. I ta milost, koju baštinimo, kao Božja djeca, jest podsjetnik na potrebu trajnog obraćenja. Kršćanima, Kristovim učenicima, smo postali krštenjem, ali to je nužno potvrditi svakodnevnim življenjem i obnavljanjem te posvetne milosti u našim srcima. To je nemoguće bez obraćenja. Obraćenje je konstanta kršćanskog života: ono što se događa svaki dan u poslušnosti i poniznosti srca kroz odbacivanje grijeha. Vrijeme došašća nas podsjeća na onu bitnu komponentu naše vjere: otvorenost i usmjerenost cijelim postojanjem k Boga u smislu iščekivanja njegova dolaska. Život u grijehu niječe tu našu opredijeljenost za Boga. Čovjek, kad se prepusti grijehu i pomiri se s njegovom prisutnošću u vlastitom životu, ne očekuje ništa više od Boga. Ne iščekuje ga više u životu, a time se niti nada nečemu od njega. Obraćenja nema bez pokajanja. Poziv na obraćenje je poziv na promjenu. U konačnici Bog dolazi da bi promijenio naše živote i srca. Tamo gdje Bog zakorači, sve se mijenja. Ništa ne ostaje više po starome. U toj novosti postojanja i življenja je korijen kršćanske radosti. Radost došašća jest radost novih ljudi, oslobođenih prošlosti grijeha. Imamo li potrebu i hrabrosti biti novi ljudi, koji će živjeti po Duhu Božjem? mbop