Milosrđe: ljubav bez granica i mjere

jmjgjkSrž i smisao kršćanskog života je nasljedovanje Isusa Krista, čija je svrha duboko i intimno zajedništvo s Bogom. Da bi postigao ovo jedinstvo, kršćanin se posve povjerava i predaje Kristu slijedeći ga na putu žrtve i ljubavi. Jedino ljubeći, vjernik se čisti i osposobljava za život u zajedništvu s Bogom, jer samo će oni koji su čista srca vidjeti Boga.

U konačnici, svrha kršćanske ljubavi nije dakle čovjek i njegov humanizam, nego čovjekovo zajedništvo s Bogom i Božjom ljubavlju, u kojoj nalazi nadahnuće i snagu za ljubav prema bližnjemu, odnosno drugom čovjeku. Zbog toga je nemoguće govoriti o baštinjenju života vječnoga bez življene ljubavi. Prema Evanđelju po Ivanu, Isus u velikosvećeničkoj molitvi kaže: «A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista» (Iv 17,3). Za nas život vječni nije isključivo ono što se događa nakon smrti, nego stvarnost koja se može živjeti i u ovome vremenu i koja se potom po tjelesnoj smrti više ne može ugroziti. Za nas je život spoznaja Boga i Kristove ljubavi, koja vodi i omogućuje istinski, stvarni život. Na pitanje zakonoznanca: „što mi je činiti da život vječni baštinim?, Isus upućuje na zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Zanimljivo i sugestivno je Isusovo tumačenje zapovijedi ljubavi prema bližnjemu prispodobom o milosrdnom Samarijancu. Isusova prispodoba govori o neuvjetovanoj ljubavi bez granica. Isključivo ona vodi vjernika putovima života k punini smisla. Primjer milosrdnog Samarijanca je govor o ljubavi prema čovjeku u potrebi i nevolji. Židovski svećenik i levit koji zaobilaze unesrećenog, držeći se Zakona jer doticanjem mrtvaca bi se onečistili i time ne bi više bili u stanju vršiti službu pred Bogom, primjer su vršenja zakona bez ljubavi i milosrđa. Nasuprot njih, Samarijanac, stranac i neprijatelj u očima Židova, pomaže ranjeniku. Ljubav je uvijek konkretno djelovanje. Ljubav traži konkretno djelovanje u korist života. Ljubav nije teorija. Samarijanac se je sažalio nad unesrećenim strancem i pobrinuo se nad njim. Prema Isusu on vrši djelo ljubavi koje Bog zahtijeva od ljudi, iskazujući samilost. Milosrdna ljubav je uvijek odluka i sposobnost biti na strani života. Ali ne nečijeg života, nego života bilo kojeg čovjeka, čak i neprijatelja. Samilost je znak ljudskosti, ali i otvorenost za život vječni. Razgovor sa zakonoznancem završava Isusovom izričitom uputom: „Idi pa i ti čini tako!" Vjera bez ljubavi je mrtva. Isusova ljubav, tako i naša kršćanska, je praktična. Uvijek pred sobom ima konkretnog čovjeka potrebna spas(enj)a. Ta ljubav je istinsko bogoslužje srca, koje je svjesno društvenih posljedica vjere u Boga. Milosrđe prema svakom čovjeku je govor srca koji Bog čuje i vidi kao ispunjenje njegove zapovijedi ljubavi. Marko Bijelić OP