Vjera: put od srca k blagu nepropadljivu

dddeBog je čovjekotražitelj. I sam je postao jedan od nas, utjelovljujući se u Isusu Kristu, da bio bio s nama, među nama. On nas traži na razne načine. Jedini pozitivni odgovor čovjeka na Božju inicijativu i ponudu spasenja jest vjera. Vjera je odgovor srca i stav života na Božju poruku nama. Zbog toga vjera traži slušanje i poučljivost, odnosno budnost, pozornost i usmjerenost čovjekove osobe i života u cjelovitosti na Božji govor njemu.

Ako je čovjekovo srce zaokupljeno, opterećeno i zauzeto prolaznim stvarima, posljedica čega je gubitak nutarnje slobode, tada nema u okvirima vlastite egzistencije prostora za Bog, ujedno postajući time neosjetljiv za sveto, transcendento i vječno oko sebe i u sebi. Stoga Isus jasno upozorava: „gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti." Težnja našega srca je naša istina. Kamo stremi naše srce, u to vjerujemo. Zato je vjera glavni čovjekov pokretač. Mi težimo za „nepropadljivim blagom na nebu". Pouzdajemo se u vječnost s Bogom. Taj vječni život, plod Isusove smrti i uskrsnuća, Božji dar nama, zbiljnost je, koju ne vidimo i koja nije podložna dokazivanju, ali živimo uvjerenost u nju. Naša vjera je poput ispruženih ruku prema budućnosti budući da smo svjesni ljudske iluzije materijalne i ovozemaljske samosigurnosti. Čovjek sam sebi ne može osigurati niti jamčiti budućnost. Smrt ga na to uvijek podsjeća. Jedini mogući prijelaz u sigurnost budućnosti jest vjera. Ona je hod prema naprijed, prema susretu s Kristom koji dolazi. Vjerom čovjek, iskrena srca, odgovara na Božju ljubav, koja uvijek ostaje vjerna. Bez Božje vjernosti nama bila bi nemoguća naša vjera. Izvir i uvir naše vjere je Božje obećanje spasenja i vječnosti. On jedini daje konačni smisao svakom postojanju. U tom svjetlu vjera je afirmacija da ništa nije važnije ili bitnije od Boga. Uvijek postoji opasnost da se vjera bez nasađenosti ili „nakalemljenosti" na život pretvori u čistu spekulativnu ili apstraknu tezu. Bez djela ljubavi i življenosti u stvarnosti svakodnevice vjeri se oduzima njezina srž: transformacijska snaga evanđelja u vidu radosne vijesti Kristova spasenja. Kada je čovjekovo srce usmjereno i čezne za onim najboljim, nebeskom domovinom, tada na ovo zemaljsko gleda u drugom svjetlu. Samo onaj tko traži nebesko blago budućnosti u Bogu ima srce kod Boga, koji jedino može darovati konačnu sigurnost, mir, spokoj i vječnu budućnost s onu stranu zida smrti. Iako je ta budućnost dar Božji, ipak ne smijemo zaboraviti da imamo odgovornost za nju u smislu spremnosti i pripravnosti primiti taj dar. U evanđeljima se često naglašava upravo potreba biti budan i pripravan za susret s Kristom koji dolazi, a s njime i naša nagrada i budućnost. Marko Bijelić OP