Kako Bog sudi naš odnos prema dobrima ovoga svijeta?

lazaroLuka evanđelist donosi prispodobu o bogatašu i siromahu Lazaru. U njoj opisuje bogataša koji živi samo za sebe i osuđen je ne jer je zlostavljao siromaha, nego jednostavno zato jer ga je ignorirao, kao da siromah ni ne postoji. Možemo kazati da je Luka evanđelist socijalno osjetljiv i u njegovom evanđelju Isus najviše upozorava na opasnost bogatstva odnosno Isus već sada oplakuje bogate kao mrtve, odnosno one koji nisu u stanju dijeliti s drugima, nego gomilaju samo za sebe. „Ali jao vama, bogataši: imate svoju utjehu!" Isusova prispodoba o bogatom čovjeku i Lazaru je slikovita nadopuna ili ilustracija blaženstava, izrečenih siromašnima, i prijetnji, izrečenih bogatašima, koje nalazimo u 6. poglavlju Lukina evanđelja. Bogataš je bez imena, bez osobnosti, novac je njegov identitet. U biblijskom jeziku i mentalitetu imati i sačuvati ime značilo je biti poštovan. Novac (bogatstvo) je smisao i bog njegova života, samo u njega vjeruje i za njega živi, zbog toga novac ga pretvara u bezimenog u Isusovim očima. S druge strane, siromah ima znakovito ime Lazar, čije značenje je „Bog pomaže". Također Isusov prijatelj iz Betanije zove se Lazar.

Siromah je Božji prijatelj budući da živi, pouzdavajući se jedino u Boga. Njihovi zemaljski životi slikovito i ekspresivno su opisani. Dok je bogataš živio, oblačeći se u „grimiz i tanani lan", simboli raskošnog života i prekomjernog uživanja, dotle je Lazar živio sav u čirevima i gladujući pred vratima bogataševa doma, znakovima života u krajnjoj bijedi i siromaštvu. Ključno mjesto i prekretnica prispodobe, ali i svakog ljudskog života i postojanja, je smrt i Božji posljednji sud, kada se preokreću njihove sudbine. Smrt sve izjednačava a posljednji sud je mjesto kada će svatko primiti ono što je zaslužio svojim životom kroz tijelo. Božji posljednji sud je krajnji izraz Božje pravednosti: način življenja nosi sa sobom svoje posljedice i naplatu. Nakon što umremo, Bog nas suočava s našim izborima. Oni koji odbiju živjeti po Božjoj ljubavi i milosrđu, idu u pakao. Oni koji prihvate Boga, a time i drugoga čovjeka, idu u raj. Ako ne ostavimo i ne zaboravimo Boga, a time niti druge u njihovoj nevolji i potrebi, Bog neće niti nas zasigurno ostaviti u propasti niti nas zaboraviti u vječnosti. U tome je korijen propasti bogataša: vidio je samo sebe, svoje potrebe i svoje užitke. Drugi za njega nisu postojali. Razlog njegove propast nije sama činjenica da je bio bogat ili znao uživati u životu nego što je dopustio da ga bogatstvo zaslijepi i učini slijepim i neosjetljivim na patnje i potrebe Lazara. Kroz bogatstvo skliznuo je u grijeh propusta, uzrok i početak njegove vječne muke i besmisla. Marko Bijelić OP