Bez kraja nema novog početka

profecia11Ispovijedajući vjeru u život vječni, svjesni smo da smrt nije kraj. Za nas život vječni započinje s krštenjem i prolazi kroz smrt. Smrt je samo trenutak naše istine. Sve nas čeka taj trenutak istine: susret s Bogom kao sucem, na završetku osobnog zemaljskog života ili pri svršetku ljudske povijesti, na općem sudu. Taj susret, uz smrt, su jedina naša sigurna spoznaja u pogledu budućnosti. K tom susretu s Bogom, Ocem koji nas ljubi i čeka, mi hrlimo s nadom da nismo izgubljeni jer nismo bez cilja. Onaj tko ide prema svojem cilju uvijek je pun nade. O svemu drugome, vezano uz budućnost, možemo samo nagađati i predviđati. Ta nesigurnost lica i naličja budućnosti je razlog čovjekova straha pred budućnošću. Bez nade u novi život po uskrsnuću, smrt je poraz i gubitak svega i zato nudi samo beznađe i strah.

Za modernog čovjeka može se kazati da je istovremeno "opsjednut" radoznalošću spram budućnosti i obuzet strahom od nje. Čovjek želi otkriti i predvidjeti budućnost jer misli da će time ostvariti kontrolu i imati moć nad njom. Ipak, budućnost jest i bit će uvijek neizvjesna. Smrt to jamči. U pokušaju naslućivanja onoga što dolazi, čovjek se koristi znakovima vremena, tragovima budućnosti u sadašnjosti. Kada je Isus navijestio razaranje jeruzalemskog hrama, to je učenicima bio šok jer taj hram je bio ne samo ponos Židovima nego i znak nade, Božje jamstvo njihove opstojnosti i budućnosti. Najava uništenja hrama, koje će ostvariti rimske legije 70. godine, učenicima je jasan znak opasne i neizvjesne budućnosti. Zanimaju ih znakovi po kojima će moći prepoznati to vrijeme. Isus nije opterećen znakovima niti ga zanima točno prognoziranje događa(n)ja. Želi ukazati na nešto drugo: kako osigurati i imati sigurnost u budućnosti. Isus pokušava učenike naučiti da izvor njihovog mira i sigurnosti nije „hram Gospodnji" i da je on „Gospodar hrama". Nitko i ništa u svijetu ne može posjedovati ili jamčiti sigurnost budućnosti. Čak niti taj jeruzalemski hram. Ona ne dolazi od stvari ili bilo čega stvorenoga. Budućnost je u Božjim rukama. Treba se na njega osloniti. To je srž vjere. Bespotrebno je i kontraproduktivno vjeru opterećivati prognozama i okolnostima Dana Gospodnjega. On nije u ljudskim rukama. Ne ovisi o nama. U našim rukama je naša vjera, odnosno vjernost Bogu do toga dana. Naše je da živimo u vjeri i postojanosti, jer postojana vjera priprema i otvara za dar budućnosti: spasenje i život vječni. Uz to ide jasno Isusovo upozorenje da živjeti vjeru u svijetu uvijek donosi nevolje i protivljenja svijeta. Ali onaj tko vjeruje u budućnost u Božjim je rukama, ne boji se sadašnjosti i njezinih nevolja, živeći radnosnu nadu dolaska Gospodina Isusa. Ili se ipak bojimo? Marko Bijelić OP