(PRE)ŽIVJETI VRIJEME KORONAVIRSUSA S VJEROM I LJUBAVLJU

corona-800x445Svjedocima smo vrlo složene situacije u svijetu izazvane koronavirusom (COVID-19). Opasnost od zaraze je opipljiva i stvarna. U tom sudaru i suočenosti s ugroženošću mnogi reagiraju panično. Krščanin, kao onaj tko vjeruje i pouzdaje se u Božju spasenjsku prisutnost i milost, ne smije se prepustiti očaju i panici. Ali nema pravo na bijeg od odgovornosti u ovoj situaciji, te mora učiniti sve što je u njegovoj moći u pogledu borbe protiv bolesti. Sredstva su fizičke i duhovne naravi.

Ta sredstva su posebno usmjerena na uklanjanje mogućnosti da sam postane uzrokom širenja zaraze. U tom kontekstu moramo gledati na sve mjere koje donose biskupi i mjesne crkve. One su izraz naše vjerničke odgovornosti i razboritosti, iako jedan dio vjernika na njih gleda kao na manjak vjere, određeni kompromis sa svijetom, "kukavičluk" ili izdaju našega Gospodina i Spasitelja. Jesu li doista uklanjanje blagoslovljene vode s ulaza u crkvu, izostavljanje pružanja znaka mira rukovanjem i dijeljene svetih hostija isključivo na ruku znak gubitka vjere? Ako biskupi slijede preporuke i upute Ministarstva zdravstva i drugih nadležnih službi i institucija, jesu li time izdali Isusa i tako postali nevjernici? Očito da mnogi nisu (pro)čitali niti su upoznati s razmišljanjima Učiteljstva Crkve, posebno sv. Ivana Pavla II i Benedikta XVI, kako razum i vjera nisu suprostavljeni, nego se uzajmno pomažu budući da teže k istom cilju: spoznaji Istine. Razboritost je kršćanska vrlina bez koje ne možemo živjeti svoju odgovornost pred i prema drugom čovjeku. Kaktekizam Katoličke Crkve o razboritost kaže da razboritost određujemo kao krepost u koju nas upućuje zdrav razum da u svim prilikama razlikuje naše istinsko dobro i da izabere prikladna sredstva da ga izvrši (KKC br. 1806). Biti razborit jest vrlina da znamo što treba učiniti u određenoj situaciji. Ta nam vrlina pomaže donositi dobre odluke. U ovoj situaciji razborito je slušati liječnike, medecinsko osoblje i njihove savjete. U konačnici moramo cijeniti njihovu spremnost i žrtvu, znanje i predanost jer izlažu svoje živote radi drugih. Svakako bismo trebali imati pred očima Siraha, preko koga nas Božja Riječ može mnogo čemu poučiti u ovom trenutku. Sirah u 38. poglavlju, pobija mišljenje nekih pobožnih Židova u njegovo vrijeme da ići i obraćati se liječnicima znači ne imati povjerenja u Jahvu. Sirah savjetuje čovjeka u bolesti: "u bolesti ne budi potišten, već se Bogu moli jer on zdravlje daje...Ali i liječniku mjesta daj, i njega je Gospod stvorio: nek' nije daleko od tebe, jer i on je potreban. Katkad je spas u ruci njihovoj...." (Sir 38, 9. 12-13). Ljubav je uvijek razborita jer je usmjerena na dobro drugoga. Ako vjera, koliko god bila čvrsta i stamena, zaboravi na odgovornost za dobro drugoga, postaje "sebična", odnosno zapada u "svetu oholost": vidi samo sebe i stalo joj je samo do vlastitih zasluga. Za sv. Pavla sebičnost, uzrok podijela u Crkvi, je u svom korijenu uvijek nebriga za bližnje. Život je uvijek dar Ljubavi i zbog toga je ljubavi toliko stalo do odgovornosti za život. Nemamo pravo obescjeniti život drugoga zbog vlastite pravednosti pred Bogom. Zaboravljamo ono što je istaknula sv. Terezija: naše su pravednosti u Božjim očima uvijek okaljane. Mi sebe ne možemo opravdati. Jedino se možemo odjenuti i zaogrnuti Isusovom pravednošću, koja je protkana i vođena ljubavlju, koja nikada ne traži žrtvu bližnjega nego je spremna prinijeti sebe i svoje interese kao žrtvu za dobro bližnjega. mbop