Ljubiš li me?

2013-09-14-naslovna-ljubisJednog sam jutra rano ustao da gledam svitanje. O kako je neopisiva ljepota Božjeg stvaranja! Promatrajući je, zahvaljivao sam Bogu na Njegovim prekrasnim djelima. Dok sam tako sjedio, osjetih Njegovu prisutnost.

"Ljubiš li me?" On me upita.
"Naravno, Bože! Ti si moj Gospodin i Spasitelj!"
"Da si tjelesni invalid, bi li me i dalje ljubio?"
To me zbunilo. Bacih pogled na ruke, noge i ostatak tijela te pomislih na sve što tada ne bih mogao raditi.
"Bilo bi mi teško, Gospodine, no ipak bih te ljubio", odgovorih. 
 "Da si slijep, bi li i dalje volio moja djela?"


Kako da volim nešto što ne mogu vidjeti?! No sjetih se slijepih ljudi koji vole i Boga i Njegova djela, te odgovorih:
"Bilo bi mi teško, no ipak bih te ljubio."
"Da si gluh, bi li i dalje slušao moju riječ?" upita me tada Gospodin.
Kako da išta slušam ako sam gluh?! No onda sam shvatio. Božja riječ može se slušati i srcem, a ne samo ušima.
"Bilo bi teško, ali slušao bih Tvoju riječ", odgovorih.
"Da si nijem, bi li slavio moje ime?"


Kako da pjevam bez glasa?! Tada mi sine: Bog želi da pjevamo iz srca i duše. Nije uopće važno kako zvučimo. Boga ne slavimo samo pjevajući, jer i kada nas progone mi Njemu zahvaljujemo. Stoga odgovorih:
"I da ne mogu pjevati, slavio bih Tvoje ime."
"Ljubiš li me zaista?" upita me.
Hrabar i samouvjeren, ponosno odgovorih:
"Da, Gospodine, ljubim te jer Ti si jedini i pravi Bog!"
I dok sam mislio kako sam dobro odgovorio, Gospodin reče:
"ZAŠTO ONDA GRIJEŠIŠ?"
"Jer sam čovjek, nisam savršen."
"ZAŠTO ONDA U MIRNIM VREMENIMA NAJVIŠE GRIJEŠIŠ? ZAŠTO SAMO KADA SI ZABRINUT NAJISKRENIJE MOLIŠ?"
Nisam imao odgovora. Samo suze.

Gospodin nastavi:

"Zašto pjevaš samo s društvom i na gozbama? Zašto me tražiš samo u crkvi? Čemu te sebične i licemjerne molbe?"
Suze su i dalje tekle niz moje obraze.
"Zašto Me se sramiš? Zašto ne širiš radosnu vijest? Zašto se u teškim trenucima jadaš drugima, a ja ti nudim utjehu? Zašto tražiš izgovore kada ti ja nudim prilike da služiš u moje ime?"

Nisam imao odgovora.

"Darovan ti je život. Stvorio sam te da taj dar čuvaš. Obdario sam te talentima kako bi mi služio, a ti me uvijek napuštaš. Otkrio sam ti svoju Riječ, a ništa iz nje ne učiš. Govorio sam ti, a ti si zatvorio svoje uši. Pokazao sam ti svoja dobra djela, a ti si gledao na drugu stranu. Poslao sam ti sluge, a ti si besposleno sjedio dok su im naređivali. Čuo sam tvoje molitve i sve sam ih uslišao."

"Ljubiš li me zaista".
Šutio sam. Kako da išta odgovorim? Nisam mogao vjerovati da me toliko sram. Nisam nalazio nikakvu ispriku. Što da uopće kažem?
Potekle su suze i tada sam progovorio:
"Oprosti mi, molim Te, Gospodine. Nisam dostojan biti Tvoje dijete."
"U tome je moja milost, dijete", reče Gospodin.
"Zašto mi uvijek opraštaš? Zašto me toliko ljubiš?" pitao sam.
"Ja sam te stvorio. Ti si moje dijete i nikada te neću napustiti. Kada budeš plakao, ja ću plakati s tobom.
Kada se veseliš, smijat ću se s tobom. Budeš li tužan, ohrabrit ću te. Kada padneš, podići ću te. Budeš li umoran, nosit ću te.
Ja sam s tobom i voljet ću te do svršetka svijeta." Nikada do sada nisam tako plakao. Kako sam mogao biti bezosjećajan i toliko ga povrijediti?

"Koliko me ljubiš?" pitao sam.
Gospodin raširi ruke, a ja vidjeh Njegove ranjene dlanove.
Padoh ničice, do nogu Krista, moga Spasitelja.
Tada sam prvi puta iskreno molio.