Bijes

2013-09-18-bijes-naslovnaDugo sam pokušavala naći rješenje na moje temperamentne reakcije. Netko me naljuti, ja se ne mogu kontrolirati pa odbrusim i povrijedim svog sugovornika. Nenamjerno, u žaru intelektualnog dijaloga, ali ipak povrijedim osobu. I onda se poslije loše osjećam, i iako znam da sam pogriješila, svejedno mi se nije baš lako ispričati. I svaki put kažem sama sebi da ću obuzdati svoje burne reakcije, da neću eksplodirati, da ću se suzdržati, no uzalud. Jednostavno se nađem u situaciji da mi uzavrije krv, adrenalin učini svoje i opet po starom.

Znate kako je u svađi, lupaš vratima, urlaš, prijetiš... I kad sve bude gotovo, opet mi bude žao za izrečeno i opet obećavam samoj sebi samokontrolu, disciplinu nikad viđenu i tako redom, i tako svaki put iz početka. Kako sam ukrotila samu sebe? Vrlo teško, ali uspjela sam. Kad sam ljuta ili bijesna, kad pošizim, jednostavno počnem vježbati. Upalim glasno glazbu i krenem. Vježbe za ruke, vježbe za noge, vježbe za leđa...vježbam, vježbam i vježbam. Sva moja ljutnja, očaj, razočaranje; sve negativne emocije izlaze van zajedno sa znojem. I dok god sam ljuta, vježba ne prestaje. Naravno, nekad nisam u prilici da vježbam, pa ako me ljutnja i bijes obuzmu vani, ja odbrojim u sebi do pet da ne bih izrekla nešto zbog čega bih se mogla pokajati, a ako ni to ne upali, zazovem Isusa da mi pomogne.

I koliko god to zvučalo nevjerojatno i neuvjerljivo, prođe me želja za urlanjem, krv prestane kipjeti i ja se vratim u normalu. Znam da ima puno ljudi poput mene (posebice mladih), ali ima i onih koji se povuku u sebe i sve nose u sebi. Nakuplja im se bol, razočaranje, ljutnja, očaj. Izvana odaju dojam savršene smirenosti i kontrole, a zapravo sve proživljavaju vrlo intenzivno. Sve dok ne puknu, a puknu...Naravno, ni jedno ni drugo nije dobro. Čovjek sam sebi mora pronaći djelotvorno rješenje, svoju čarobnu formulu. Meni je moja idealna. Kaže se da je u zdravom tijelu zdrav duh. U mom slučaju, uz zdravo tijelo i zdrav duh, imam još i čistu savjest, razum na mjestu i srce bez ogorčenja.

 

Katarina Ercegovac