Želim je sačuvati i za vas, kada ostarite

2013-09-21-prica-naslovnaJednoga dana Fulgenciju je iz grada na razgovor došao mladić, kojemu se je na licu vidjelo da je tek prešao iz dječaštva u mladenaštvo. Kroz razgovor se je požalio na odnos koji njegov otac i maćeha imaju prema njegovu djedu. Djed je skoro oslijepio, tijelo oslabilo, više ga ni ruke ne slušaju. Ništa nije mogao držati u rukama. Tako ni žlicu, te bi svu hranu, napose juhu, prosuo po sebi i stolu. "Na kraju su, moj otac i maćeha, izgubili strpljenje s njime, te mu više nisu dopuštali da sjedi s nama za stolom.

Stavili su ga u kut. Moja mama, tj. maćeha, mu je donijela neku glinenu posudu iz koje je morao jesti. Ali ubrzo, zbog drhtanja ruku, ta mu je zdjela ispala iz ruku, razbila se u komadiće, a hrana se prosula po podu. Moja maćeha je bila izvan sebe. Tako se izvikala na djeda, da je meni bilo neugodno. Tata je samo šutio. Sutradan su mu kupili drvenu posudu, uz komentar: 'neka sada nju pokuša razbiti!'. Sada djed u kutu jede iz te drvene posude. Žao mi ga je. Pokušao sam s tatom razgovarati, ali izbjegava i ne želi o tome razgovarati. I stvarno ne znam što da (u)činim."

Fulgencije nakon par trenutaka šutnje odgovori: "Uzmi ostatke one razbijene glinene posude, ili ako su je bacili, kupi sličnu i razbij je. I onda je pokušaj pred njima slijepiti dio po dio, tj. sastaviti. Sigurno ćete pitati: 'Što radiš?'. Ti im odgovori: 'Pokušavam sastaviti ovu glinenu posudu. Želim je sačuvati i za vas, kada ostarite!'"