Jedino nam (p)ostaje bitna ta Božja ljubav

2013-11-15-naslovna-pricaJednog tjednog dana, učitelj Fulgencije je primijetio kako je njegov učenik Feliks pomalo "izgubljen", zamišljen, skoro zabrinut. Nakon što je uhvatio Feliksa da ga uopće ne sluša odnosno da je tijelom prisutan ali duhom odsutan, upita ga: "Muči li nešto?" Feliks mu odgovori: "Sinoć sam usnuo čudan san i ne znam kako da ga shvatim." San ide ovako: "Usnuo sam kako se nalazim u pustinji ili nekoj stepi i bježim pred lavom, koji me progoni. Srećom, naletio sam na nekakvo stablo, skočio sam i uhvatio se za granu. Ostao sam tako visjeti dok je lav bio ispod mene i čekao hoću li pasti. U tom trenutku sam ugledao na mjestu gdje se grana, na kojoj sam visio, spaja s deblom, dva štakora crni i bijeli kako glođu granu na kojoj sam visio.

Osjetio sam da će grana uskoro puknuti i ja ću se s njome srušiti na tlo. Pogledao sam opet ispod i više ga nije bilo nego velika crna zmija, koja je siktala i otvarala velika usta, kao da spremno čeka da me proguta. Sjećam se da sam pokušao naći nešto čvršće, doći do neke nove grane i uhvatiti je. U tom sam trenu primijetio košnicu, oko koje nije bilo pčela, ali je iz nje curio med. Nekako sam uspio približiti se do te košnice i jezikom sam uhvatio par kapi meda. Najbolje od svega čega se još sjećam jest njegova slatkoća, ko da sam sinoć stvarno jeo med. I onda sam poželio još više meda, i tada me je zanimao samo taj med, te više nisam mislio na ništa drugo, samo sam želio uživati u slatkoći meda." "Doista neobičan san", zaključi učitelj i ode zamišljen.

Dok su bili za večerom, Fulgencije reče Feliksu: "Ovako se može shvatiti tvoj san: Lav koji te je progonio, to je smrt, koja uvijek čovjeka slijedi u stopu. Ona dva štakora: bijeli je dan, a crni je noć. I zapravo, oni simboliziraju prolazak naših dana, i svakim danom i noću sve smo bliže smrti. Ona crna velika zmija s otvorenim ustima je grob, u koji ćemo svi jednog dana pasti. E sada dolazi onaj najteži i najvažniji dio tvoga sna: ona košnica i med koji iz nje kapa. Osobno, za mene košnica predstavlja Boga, koji je prisutan u životu svakoga čovjeka, a med jest njegova ljubav. I čovjek kad ga primijeti, kad mu se približi, kad kuša slatkoću njegove ljubavi, zaboravi sve ono što ga muči i progoni. Sve drugo gubi na važnosti. Jedino nam (p)ostaje bitna ta Božja ljubav, zaboravljajući na vrijeme, smrt i grob."