Pero u rukama Božje providnosti

2013-naslovna-pricaJedna od vrlina ili kreposti koja je krasila Fulgencija, a koju je Feliks napose cijenio, bila je skromnost, tj. poniznost. Iako je bio cijenjen u samostanu i okolici, od onih jednostavnih seljaka pa do plemića u gradu, Fulgencije se nikada nije gurao u prve redove niti je tražio neke posebne povlastice i priznanja. Dok su jednoga, zimskoga jutra u biblioteci prepisivali knjige na pergameni, Feliks je upitao učitelja kako uspijeva usprkos svemu ostati tako ponizan.

Koncentriran na oblikovanje velikih i raskošnih inicijalnih slova, učitelj zastade i ozbiljno pogleda Feliksa i prozbori: "Vidiš ovo gušće pero u mojoj ruci, takav sam ja u Božjoj ruci. Sve što jesam jest Božji dar, ne moja zasluga. Na Bogu je da odluči kako će me koristiti, hoće li sa mnom crtati ili pisati, odnosno gdje će se sa mnom poslužiti. Čitav moj život jest djelovanje Boga sa mnom i preko mene u životu drugih ljudi. Zato ne volim da me se hvali, uvijek govorim ljudima da Boga hvale i njemu se zahvaljuju.

Pogledaj ovu staru knjigu koju prepisujemo i ljepotu slova kojima je ispisana. Ne divimo se niti hvalimo pero ili ovu pergamenu pomoću kojih je ispisana i oblikovana, nego se divimo onom redovniku koji je u prošlosti ispisao ovu knjigu. Dragi Felikse, svatko je od nas u poniznosti pozvan biti pero u rukama Božje providnosti kojim će Bog na životnim stranicama znanih i neznanih osoba ovoga svijeta ispisati svoju priču bez kraja o ljubavi prema čovjeku."