Studentski uradak župnika Marka

d-svetiMi u Duhu Svetome i Duh Sveti u nama
 

Nedavno mi je u jednom razgovoru bilo postavljeno sasvim obično, jednostavno pitanje: "Kako treba izgledati današnja Crkva?" U prvi trenutak pitanje mi se učinilo sasvim lagano. No, kad sam pokušao odgovoriti našao sam se pred nizom sumnji i dvojbi. Stvarno, kakvu Crkvu danas (iz)graditi? Zar često ne nailazimo izvan Crkve, ali i u Crkvi, na mišljenje da je Crkva strogo hijerarhijska institucija s točno određenim pravima i ovlastima. Sigurno je da tu ima istine. No, čini mi se da je to (pre)usko određenje Crkve.

Riječ je o preuskom okviru, kalupu, u kojem trebamo izgrađivati Crkvu - zajednicu vjernika. Kako u taj uski kalup smjestiti Duha Svetoga i sve njegove darove kojima obilato obasiplje Crkvu? Krenimo od početka. Temelj Crkve je Isus Krist koji nas je okupio i darovao nam istog Duha kako bi nas zadržao i očuvao u jednome, tj. zajedno. Čini se da je Duh Sveti jamac naše izgradnje Crkve. 

Vratimo se zajednici i zajedništvu. Mi, vjernici, zajednički sudjelujemo u euharistiji i drugim sakramentima i tako ostvarujemo zajedništvo. Preko tog zajedništva osjećamo se Crkvom (a to znači da smo vjernici Crkve). Zato ne možemo govoriti o Crkvi samo kao o hijerarhiji. Svećenici, biskupi i Papa su dio Crkve, ali ne čine samo oni Crkvu. Slikovito rečeno, oni su kostur Crkve, a vjernici su meso Crkve, opipljivi i najviše vidljivi dio. Nije bezrazložno II. vatikanski koncil naglasio ulogu vjernika, tj. laika u Crkvi kao svećeničkog Božjeg naroda (uz hijerarhijsko svećeništvo)[1].

Izgraditi Crkvu znači probuditi, produhoviti i izgraditi taj sloj Crkve. Tu se naslućuje velika potreba djelovanja, poticanja, no tu se krije i rizik, odgovornost. Čini se kao da nema pogodnijeg područja u Crkvi za djelovanje Duha Svetoga. Sigurno da djelovanje Duha Svetoga nije posvuda na isti način osjetljivo. To ovisi o nama, našoj otvorenosti prema njemu i spremnosti na suradnju. Najjače je prisutan u jezgri, tj. u stvarnoj zajednici okupljenoj u zajedništvu (po Njemu) u liturgiji, u euharistiji. Ta bi jezgra morala biti epicentar daljnjeg razvijanja djelatnosti u izgradnji Crkve (također i u izgradnji boljeg svijeta) koje će se nadahnjivati jedinstvom u Duhu Svetome. To naše jedinstvo mora se širiti ostvarivanjem boljih međuljudskih odnosa, jer tako će naša zajednica ostati otvorena za sve koji žele živjeti u zajedništvu nadahnutom jedinstvom u Duhu Svetome.

Postoji opasnost da se uguši sloboda i osobnost pojedinaca u prenaglašenom zajedništvu. Naime, postoji težnja da se svi članovi omeđe strogim formama međusobnih odnosa i da dođe do oblikovanja takve svijesti zajednice u kojoj bi se svijesti pojedinaca utopile. No, opasnost će biti uklonjena ako budemo dovoljno osjetljivi na poticaje koje nam, na korist sviju, daje Duh Sveti. Ako pojedinci odgovore na te poticaje i prihvate odgovornosti i inicijative u Crkvi doći će do pozitivnog gibanja unutar zajednice u njezinom daljnjem izgrađivanju. Time će se ukloniti opasnost od monotonije zajednice.

Duh Sveti je sila koja potiče pojedince da unose novi duh u zajednicu i obogate je novim sadržajima. Tamo gdje nema samoinicijative vjernika, tj. pojedinaca, vlada umrtvljenost i svi čekaju jedni na druge, ili čekaju da im se sve "nacrta na papiru" i objasni. Neki prigovaraju da je prevelika doza samoinicijative preopasna za jedinstvo i zajedništvo zajednice. Sigurno je da "nije svaka inicijativa zato dobra što je mi hoćemo, ali jednako tako nije kriva samo zato što je nama pala na pamet. Mi vjerujemo da Duh Božji djeluje u cijelom tijelu Crkve.» [2]On dijeli različite darove na različitim mjestima i često ne u skladu s našom, ljudskom logikom.

No, bilo koji njegov dar dat je pojedincu sa svrhom i razlogom: za dobrobit i izgradnju zajednice. Danas, kada gledam našu zajednicu vjernika, čini mi se (subjektivno mišljenje) da nedostaje ta samoinicijativa jer svi čekaju naređenja odozgo. Čini se da smo svi zapali u letargiju, bezvoljnost. U takvoj situaciji, bojim se, zajednica širokog zajedništva opet postaje zajednica uske hijerarhije, a to znači s premalo prostora u kojoj se Duh Sveti ne snalazi najbolje i stoga ne djeluje ili djeluje tako da ga mi ne čujemo.

Vratimo se, opet, II. vatikanskom koncilu koji je isticao da smo zajednica Duha Svetoga. Koncil je želio približiti vjernicima prisutnost i djelovanje Duha Svetoga. Zajednica treba biti svjesna da je Duh u njoj usprkos svim njezinim nedostatcima. Zar On ne čini da mi budemo kršćani? Zar ne hrabri i još više djeluje u Crkvi u njezinim teškim trenucima? Ako smo svjesni toga i držimo se toga, tada postajemo oruđe Duha Svetoga u izgrađivanju svoje zajednice, no i na širem planu ovoga svijeta.

Nedostatak hrabrosti u zajednici sigurno je povezan s nedostatkom povjerenja u Duha Svetoga. Trebamo se prisjetiti da od Duha potječe to što je u nekim povijesnim trenucima kršćanstvo bilo još istinskije, te su kršćani zdušnije i istinskije bili kršćani kako bi ostvarili Kristovo djelo.[3] Duh Sveti je uvijek, od prvih početaka, vodio kršćansku zajednicu, Crkvu, na njezinom putu, na kojem je nailazila na opasnosti, teškoće, prepreke, ali nikad nije odustala. Ako bi i pala tu je bio Duh koji bi je ohrabrio preko pojedinaca za takve trenutke ( ljudi u pravo vrijeme na pravom mjestu u Crkvi potaknuti Duhom Svetim).

Ne trebamo se plašiti hoda svojim putem, tj. u (iz) gradnji svoje kršćanske zajednice. Duh Sveti nikad ne ostavlja svoju zajednicu, čak ni u gotovo bezizlaznim situacijama, jer za Njega nema bezizlaznih situacija. Trebamo samo biti spremni uočiti njegove upute, a to znači biti otvoreni za sve iz okoline jer ne znamo preko koga će (pro) govoriti. Budimo spremni podržati one inicijative za daljni napredak zajednice, jer ako pogledamo Bibliju vidjet ćemo na različitim mjestima Duha Svetoga na djelu, ali na neuobičajene načine. Trebamo se zapitati jesmo li spremni otkriti snagu i moć Duha Svetoga u svojoj zajednici, u svom životu.

Tu otkrivamo bitnu dimenziju i ulogu Duha kao voditelja nas, Božjeg stada, zajednice na putu koji možemo označiti kao Isus, jer on sam veli: Ja sam put. Cilj toga puta je Bog-Otac. (Iv 14, 6). Duh je vođa puta zajednice na njezinom hodu kroz vrijeme, stoga da bi dospjeli do cilja moramo slušati svoga vođu jer on je upoznat sa cijelim putem i zna sve naše osobine i potrebe. Zato je važno osluškivati Duha i ono što on govori zajednici, a znamo da Duh puše odakle hoće.

Nikad ne možemo biti sigurni gdje će Duh Sveti puhati. Može i preko poglavara (hijerarhije), ali je sigurno da poglavari nemaju monopol na Njega, jer kroz povijest smo bili svjedoci da Duh govori i odozdo kroz prosvjetljenja i znakove vremena. U Djelima apostolskim možemo vidjeti kako je Duh Sveti govorio po prorocima u prvoj Crkvi. I danas Duh govori, ali možda ga ne čujemo, jer ga ne prepoznajemo ili, možda, ne želimo.[4] Ipak smo svjesni da je u životu bolje s Njime, nego bez Njega. Ako mi, udovi jednog mističnog tijela kojemu je glava Krist, nemamo Duha Svetoga, tada smo bez života, paralizirani, a to je ozbiljna prepreka da se ostvari Kristov život, Kristova svetost u nama. To znači da nema duhovnog napretka i da smo se osudili na duhovni "status quo" koji znači regres u izgrađivanju naše zajednice. Duh Sveti je onaj koji nas pripravlja na volju Božju: na naše posvećenje (1Sol 4,3).

Duh Sveti je u zajednici znak slobode. On je onaj koji nam jamči slobodu za biti Božjim sinovima, jer svi oni koje vodi Božji Duh sinovi su Božji (Rim 8,14). Međutim, ta sloboda znači slobodu od ropstva. Pavao kaže: Niste primili duha ropstva da ponovno budete u strahu, već ste primili duha posinjenja kojim vičemo Abba - Oče! Sam Duh svjedoči zajedno s našim duhom da smo djeca Božja. Ako smo djeca, onda smo i baštinici: baštinici Božji, a subaštinici Kristovi - ako zbilja (kao što jest) trpimo s njim - da budemo i proslavljeni (Rim 8, 15-17). Za nas, zajednicu, Duh Sveti je poziv da budemo i postanemo djeca Božja.

Duh Sveti je božanski glasnik u zajednici koji je ujedno i poruka Logosa da ne budemo samo ljudi, nego da budemo Božji sinovi i jednaki Bogu, u skladu s Ps 82,6: "Rekoh doduše: 'Vi ste bogovi i svi ste sinovi Višnjega'''. Da mi kao zajednica postanemo djeca Božja moramo se nanovo roditi u kupelji krštenja po Duhu Svetome, kao što je Isus kazao Nikodemu jedne večeri: "Zaista, zaista, kažem ti, tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga, taj ne može ući u nebesko kraljevstvo" (Iv 3,5).

Tu je Duh Sveti poziv na život milosti, život s Kristom, u Kristu i po Kristu u Duhu Svetome. Razumljivo je da to Nikodem nije shvatio, jer teško, bolje rečeno, nemoguće je životnim rođenjem razumjeti ono duhovno rođenje koje se događa u dubini Duha Svetoga. Tek rođeni u dubini Duha Svetoga postajemo Božja djeca. To se događa u "sakramentu krštenja, kojim nas iznutra preporađa Duh Sveti na Božanski život".[5] Ta preporoditeljska snaga Duha Svetoga po Kristu vidi se i u ostalim sakramentima. Pomoću njih se mi kao zajednica rješavamo naravne slabosti i nemoći i počinjemo u sebi nositi Boga.

Duh Sveti je prisutan u zajednici (vjernika) i to ponajviše po svojoj prosvjetiteljskoj djelatnosti, ali po njemu se je i ostvarilo otajstvo Utjelovijenja u povijesti, a to Crkva kao zajednica posvješćuje danas po Duhu Svetome. Duh je prisutan i djelatan u zajednici i to prije svega u sakramentalnom vidu (Potvrda), kao i u različitim darovima, zadacima i službama.

Uz sve to Duh je danas glavni nositelj evangelizacije u kojoj otkrivamo "Duha kao onoga koji izgrađuje Kraljevstvo Božje na putu povijesti i pripravlja njegovu punu objavu u Isusu Kristu, animirajući ljude u duhu i dajući da iznikne u življenom iskustvu sjeme konačnog spasenja koje će doći na kraju vremena."[6] Ne smijemo zaboraviti niti eshatološku dimenziju Duha Svetoga u zajednici u obnovi nade u Kristov konačni dolazak. Do očitovanja eshatološke punine Duh Sveti svojim djelovanjem ostaje glavni nositelj i podržavatelj jedinstva nas kao zajednice (Crkve) vjernika.
 
-------
 
[1] usp. Dokumenti II. vatikanskog koncila, KS, Zagreb 1970, str. 105-109.
[2] Bono Z. Šagi, Traganja za novom crkvenom praksom, KS, Zagreb 1982., str. 143.
[3] usp. Tomislav Šagi Bunić, Ali drugog puta nema; KS, Zagreb 1969., str. 61. 
[4] usp. Ivan Golub, Čežnja za licem ili kako do radosti, KS, Zagreb 1981., str. 141.
[5] Ivan Fuček, Kršćanstvo bez vjere, FTI, Zagreb, 1971., str. 166.
[6] Ivan Pavao II, Tertio Millennio adveniente (Nadolaskom trećeg tisućljeća), KS, Zagreb, 1994., str. 53.

 

Izazov istine, br. 18., 1998.