Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

2017-12-30-samostanNalazimo se u srcu jedne drame. Postoji nešto neobično u tom stvaranju koje je Bog iz ljubavi htio. Nailazimo na svijet prepun proturječja, patnje, grijeha i konačno smrti. Još nikoga nismo susreli koji bi dokraja i potpuno utemeljeno dao odgovor na tu zagonetku, neko objašnjenje koje bi nas smirilo, čak ni Biblija. Svemogući ne koristi silu kako bi uništio zlo. On tako stvara da skandalizira ljudsku mudrost, jer obiluje božanskim naslovima a pojavljuje se sličan ljudima. Rađa se kao sva druga ljudska bića, odrasta i uči ljudske riječi, on koji je Riječ Božja. On sluša ljude, dijeli njihove poslove, ne pojavljuje se kao netko tko je bio sklon pretjeranom siromaštvu, on je uistinu Josipov sin, stolar iz Nazareta. Većinu vremena provodi kao seoski obrtnik i kad se naposljetku očituje masama upoznaje kratak uspjeh.

Njegovi prvi prijatelji su jednostavni ljudi, i ta skupina je pravila malo buke u tom skromnom kantonu univerzuma. On uzima dijela u žalostima i radostima ljudi. Ne prezire veselje siromašnih niti vino zaručnika. Buni se zbog smrti jedne male djevojčice koju nije ni poznavao, plače pred grobom svoga prijatelja Lazara. On voli svoju domovinu i sveti grad Jeruzalem. Iskusio je glad, žeđ, umor. Voli prirodu, i njegova riječ je posve hranjena usporedbama koje iz nje izvlači. On poznaje svakodnevni posao ljudi. On ne prezire ni bogataše ni siromašne, i računa na prijatelje i kod jednih i kod drugih. On ima povjerenja u svakoga, žene kao i muškarce te se zanima i za djecu. Sa svojih tridesetak godina prihvaća patnju i smrt, bez stoicizma i uzaludne veličine. Njegova muka je samo epizoda u radosnom uskrsnom okupljanju u Jeruzalemu. Ukratko, rekli bismo, da je posve običan čovjek čija se sudbina miješa pojavno s milijardama drugih ljudi. Međutim on je Sin Božji. Prije negoli bude prepoznat i priznat kao takav potrebno je da se postupno razotkrije njegova istinska osobnost. Njegova majka, najbliža srcu djeteta se uzrujava zbog njega. Naime ona poznaje njegovo božansko podrijetlo. Ne zaboravlja na riječi anđela koje će ponoviti evanđelist Luka: „Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. (Lk 1, 31-32). Ona je u svom srcu očuvala proroštvo starca Šimuna i Ane. Ona je primila pastire i kraljeve. Međutim ona reagira poput svake majke. Ona se uznemiruje kad gubi svog sina u hramu, on joj prigovara kada ga je pronašla: „Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili. A on im reče: Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega? (Lk 2, 48-49). To je moralo biti čudno. O njezinom postupnom otkrivanju svoga sina ne znamo baš puno, osim da je imala povjerenja u njega na svadbi u Kani, te da je bila nazočna ispod križa. Neki su asistirali na njegovom krštenju, i možda shvatili što znači tajnovita riječ: Ovo je Sin moj ljubljeni (Mt 3, 17). On upravlja prirodnim elementima, utišava vjetar i valove, umnaža kruh, izgoni vragove, liječi bolesne, mrtve vraća u život. Uistinu nikada nismo vidjeli nekoga tko čini takva djela. Međutim on ide još dalje: prozire namisli srdaca i zle misli neprijatelja. Više puta ima hrabrosti otpuštati grijehe, kad mu pismoznanci i farizeji prigovaraju: Tko li može otpuštati grijehe doli Bog jedini? (Mk 2, 7). On se uspoređuje s prorokom Jonom, te kraljem Salamonom, tvrdeći da je veći od njih. Prihvatimo tu najvredniju zbilju unatoč svim crnim slutnjama o neposrednoj budućnosti.

Alojz Ćubelić, OP