Kroz patnju su provučene granice ljudskog bića

2018-02-03-V-samostanIskustvo patnje i boli je neodvojivo od čovjekova života. Svatko je od nas iskusio patnju na fizičkom, duhovnom, emocionalnom ili psihičkom području vlastite egzistencije. Pri tome se uvijek javlja pitanje: Želi li Bog našu patnju? Odnosno zašto je dopušta? Ako Bog ljubi čovjeka zašto dopušta njegovu patnju? Ovo se pitanje dotiče problema zla u okviru teodiceje. Iako je to pitanje po sebi kompleksno, te traži slojevit odgovor, Isus Krist nam odgovara na to pitanje svojim životom i križem. Na križu Bog je prihvatio našu patnju. Postao je dio nje. I to je njegovo rješenje. Patnja je znak kontingentnosti čovjeka. Kroz patnju su provučene granice ljudskog bića. Bog ne želi da patimo, što Isus pokazuje odnosom prema patnicima, nemoćnicima i bolesnicima. Naivno je sanjati ljudski život bez patnje. Nemoguće je ukloniti jer ona je dio našeg čovještva. Ona nas podsjeća da čovjek nije dovršeno biće. Bog ne odgovara na čovjekovu bijedu i patnju tako da ju je jednostavno uklonio potezom „čarobnog štapića“ nego se utjelovljuje, postajući nama u svemu jednak osim u grijehu, da sam iskusi našu bol i patnju. Bog se poistovjećuje s čovjekom u njegovoj slabosti i trpljenju. U toj solidarnosti on je uvijek prisutan u našim patnjama i njima (do)daje novu (spasenjsku i milosnu) dimenziju. Prema evanđeljima Isus uvijek prilazi slabima i bolesnima, dotiče ih, prima ih za ruku, podiže ih i ozdravlja. Jednako je učinio s Petrovom punicom, koja je ležala u ognjici. Sam evanđelist Marko će jednom rečenicom dati presjek i najbolji opis Isusova djelovanja među onima koji su trpjeli. „Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna.“ U Isusovim ozdraviteljskim činima očituje se prisutnost i stvarnost kraljevstva nebeskog. Bog već spasenjski djeluje u korist čovjeka, oslobađajući ga od svega onoga što ga zarobljava (grijeh, zlo, bolest, zlodusi),i oduzima mu slobodu, umanjujući njegovo dostojanstvo. Isus je ozdravljao kako bi potvrdio da je Kraljevstvo Božje prisutno u njemu, ali ujedno i navijestio konačni poraz Sotone i povećao vjeru u svoju osobu. Isus nikad nije ostao ravnodušan pred tuđom patnjom i bolesti. Uvijek bi se sažalio na bolesnike i sve one koji bi mu došli sa svojim patnjama i na kraju bi ih izliječio. Trudeći se ublažiti zlo i patnju kroz koju su ljudi prolazili, Isus daje do znanja da Bog ne želi da čovjek trpi i pati.

Marko Bijelić, OP