Isusova molitva za nas

rtzZavršetak Isusova opraštajna govora na Posljednjoj večeri, koji je ujedno njegova oporuka apostolima i svima, koji će na njihovu riječ povjerovati u Njega, obično se naziva „Isusova velikosvećenička molitva". Razlog tome je Ivanov način predstavljanja Isusa kao (velikog) svećenika, koji izričući sedam molitava, moli za posvećenje svojih učenika. Ova Isusova molitva, u kojoj moli da ih Otac nebeski sačuva, za njihovo jedinstvo, da budu, posvećeni u Istini, dionici Njegove radosti, očituje Isusovu neuvjetovanu ljubav za njih. Isusova molitva je svjedočanstvo njegove ljubavi i brige za njih, koju će apostoli, ali i svi kršćani, iskusiti i spoznati ako ostanu životno povezani s Gospodinom, ostajući u njegovoj blizini. Isus nas želi sačuvati u Očevom imenu: „Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi". To je neostvarivo ako kršćanin nije ušao u unutrnji odnos s Bogom u Isusu Kristu.

U tome je težnja za svetošću, koja osvjetljava i nadahnjuje naš vjernički život: ući u jedinstvo s Božjom svetošću, u kojoj je temeljna razlika između Boga i svijeta. Onaj tko se želi prilagoditi svijetu, živeći po duhu svijeta, ne može se suobličiti, djelovanjem Duha Svetoga, Božjoj svetosti. Naš rast u svetosti započinje kada ono Božje postane najprivlačnije i najpoželjnije od svega u svijetu. Radi se o potpunom predanju Bogu i njegovoj ljubavi. Zato Isus moli da njegovi učenici budu posvećeni u istini, u smislu odvojeni od duha svijeta, tj. zloga i njegova utjecaja i zavođenja. Tek tada učenici mogu služiti istinski ljubavi, odnosno svjedočiti ljubav između Oca i Sina u svom misijskom poslanju. Po krštenju svi smo dionici tog misionarskog poziva ili misijskog poslanja. Posvećeni smo u Istini, tj. u riječi Božjoj tako da budemo posve zauzeti Božjom slavom i Božjom stvarnošću. Na taj način mi smo Božji poslanici u svijetu. Mi ne pripadamo svijetu, ali u svijetu je naše poslanje. Preko nas drugi trebaju spoznati i priznati pravoga Boga, koji je po Isusu Kristu spasio čovjeka. U tom poslanju jedino naše sredstvo jest Istina (u) ljubavi. Naša posvećenost ima svoju polazišnu točku u Isusovom posvećenju na križu kada je sama sebe prinio Ocu za naše posvećenje. Iz te sebedarne žrtve Isusa Krista trajno izvire naša svetost i posvećenje budući da smo njegovi učenici. U Isusovu sebedarju je njegovo posvećenje, ali ujedno i poziv nama, koji ga slijedimo, da i mi u vlastitu sebedarju (žrtvi ljubavi) postanemo sredstvo posvećenja svijeta, donoseći čovječanstvu poruku spasenja. Bez te posvećenosti u istini, ne možemo nastaviti Isusovo spasenjsko djelo u svijetu. Posvećujući sebe i svijet, ne bježeći iz svijeta, obogaćujemo svijet evanđeljem (radosnom viješću), koje u sebi ima snagu da ga preoblikuje i preobrazi.  Marko Bijelić OP