Tvrd govor ili tvrdoća srca?

FAQ Denying Messiah-540x381Isusov euharistijski govor u šestom poglavlju Ivanova evanđelja naići će na zid nerazumijevanja kod jednog dijela njegova slušateljstva, pa čak i među širim krugom onih koji su ga pratili. Uz komentar „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?", oni „odstupiše, više nisu išli s njime". U njihovom nedostatku vjere iz povjerenja u Isusov euharistijski govor o kruhu života krije se manjak pouzdanja u Isusa, odnosno sumnja da je Isus taj koji može podariti život vječni. Ova epizoda iz Isusova života otkriva jednu dimenziju u našem življenju vjere danas. I nama neke riječi Evanđelja ili crkvenoga nauka mogu činiti se tvrdim, bilo našem razumu ili volji. Vjera uvijek u sebi iziskuje određenu poslušnost. Ne slijepu poslušnost razuma nego pobožnu poslušnost u smislu priznavanja granica vlastitog razuma.

I sami možemo nalikovati tadašnjim Isusovim učenicima koji su mrmljali zbog Isusovih riječi. To mrmljanje je znak da vjera u potpunosti nije prožela život odnosno da prihvaćamo Božju riječ i vjeru isključivo onako kako odgovara našem razumu i volji. Kada kršćanin voljom i razumom ne pristaje u potpunosti s Kristom i njegovom Crkvom, pokazujući na taj način da se vlastitim životom nije predao onome kome vjeruje, događaju se mrmljanja u vidu relativiziranja i dovođenja u pitanja svega što Biblija ili Crkva (crkveno naučiteljstvo) tvrdi. Pri tome stoji Isusovo upozorenje da su njegove riječi, kojima podučava, duh i život. Govoreći „ Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa", Isus ne podcjenjuje tijelo kao takvo budući da je došao spasiti čovjeka u cjelini, njegovu dušu i tijelo" nego želi istaknuti da njegove riječi se ne mogu shvatiti niti prihvatiti tamo gdje se živi isključivo logikom tijela, bez duha i života. Isusove riječi ne vode čovjeka njemu samome nego ga žele odvesti ili vratiti Bogu, izvoru života. Ako čovjek misli samo na sebe, tražeći samo sebe i svoje interese, sigurno ne traži Drugoga, Boga. Tada su njemu Isusove riječi suvišne jer mu nije stalo do duhovnoga i životnoga. Tvrdokornost ljudskog srca i razuma se otkriva kada čovjeku nije stalo do istine (vjere), kada čovjek zatvori i zaključa svoje srce unutar granica svojega razuma i svoje volje. Teško je očekivati da će netko, suobličen i uvjetovan duhom ovoga svijeta, u potpunosti prihvatiti istine vjere i Crkve. Prihvaćanje i poslušnost istini je zasluga milosti Duha Svetoga. Nitko ne može vjerovati Isusu Kristu, Učitelju, bez dara Duha Svetoga. Zbog toga vjera je uvijek dar i to je veliki dar. U tome je razlog vjerničke radosti što vjerujemo. Ali taj dar vjere traži poniznost razuma i volje: priznati vlastitu stvorenost i ograničenost. Marko Bijelić OP