Za duhovnost nutrine i "higijenu" srca

fariseosObredni zakoni o čistome i nečistome su bili jedna od tema sukoba i razilaženja između Isusa i farizeja. U ovoj točki kristaliziraju se dvije duhovnosti ili religioznosti. S jedne strane, Isus zastupa religioznost srca, koja svoje uporište stavlja na čovjekovu nutrinu, dok, s druge strane, farizeji drže se formalističke religioznosti ili duhovnosti, u kojoj je naglasak stavljen na vanjskom i formalnom održavanju propisa zakona. Za Isusa nisu problematične stvari i stvoreno, sve ono što stoji čovjeku na raspolaganju, nego čovjekovo srce, kad se prepusti zlu i grijehu, jer tada pretvara se u izvor svih nutarnjih i vanjskih onečišćenja. Ako čovjekovo srce nije u skladu s Božjim riječima i vlastitom sviješću, postaje korijen zla i grijeha u čovjekovu životu.

Obredna pranja su u Isusovim očima sporedna stvar. Puno je važnija nutarnja higijena ili higijena duševnog zdravlja. Isusovo pozivanje na proroka Izaiju: "Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene", ukazuje na opasnost formalizma vjere. To je latentna opasnost i u našem kršćanskom životu: vjeru pretvoriti u nešto izvanjsko i formalno. Slikovito rečeno, ambalaža bez sadržaja. U Isusovim očima život je većine farizeja izgledao kao čista i savršena uređena fasada iza koje se krije trulež. Bog gleda i traži srce vjernika. Zato za istinski odnos s Bogom potrebno je čisto srce, inače se olako upada u licemjerje. Zar se jedno od blaženstava ne odnosi na one čista srca, koji će Boga gledati!? Srce, kao intimno i najdublje središte ljudske osobe, čovjeka kao osobu određuje. Zato srce vjernika mora biti ispunjeno Bogom. Boga se istinski ne časti ljudskim propisima i predajama nego pridržavanjem Božjih zapovijedi i živeći Božju riječ. U određenom smislu i samo obraćenje znači povratiti čistoću vlastita srca. Ako čovjek zanemari brigu oko čistoće vlastite nutrine tada iz njegova srca, "iznutra izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka." Sva ova nabrojena zla su plod praznine srca. (Is)prazno srce je posljedica udaljenosti i bijega od Boga, koji čovjeka traži i nudi mu svoju blizinu. Naše kršćansko licemjerje danas se može (po)javiti kada nutarnju prazninu i nedostatak živog odnosa s Bogom skrivamo ili "(za)maskiramo" doslovnim obdržavanjem raznih vjerskih propisa i revnom zaokupljenošću vanjskim oblicima pobožnosti. Zbog toga je od istinske važnosti da kršćanin otvoren bude poticajima Duha Svetoga, ima povjerenja u Boga, iskrena ga srca traži i svakodnevno nastoji svoj život uskladiti s Božjom voljom. Za onoga, tko uistinu Boga časti i ljubi srcem, vjera je više od tradicije, običaja i propisa. Ona je djelotvorna u njegovom životu. Marko Bijelić OP