Poslužitelji i djeca

 

rfgViše puta su apostoli iznenadili Isusa nerazumijevanjem njegovih riječi, koje su često bile u suprotnosti s njihovim načinom razmišljanja ili su, čak, izazivale kod njih strah. To se posebno odnosi na Isusove navještaje vlastite smrti i uskrsnuća kada im je govorio „da će biti predan u ruke ljudima, da će ga ubiti, a on, nakon tri dana ustati." Isusovo „predanje u ruke ljudima" je samo nastavak i potvrda njegova života koji je bio u znaku služenja i predanja za spasenje i dobro ljudi. Bog je ljubav, a ljubav je uvijek jedna vrsta izlaženje iz sebe i predati se u ruke drugome. U tom svijetlu promatramo i razumijemo Božje utjelovljenje. Suprotnost predanju ljubavi je ostati u sebi ili egoizam.

Apostoli, raspravljajući među sobom tko je najveći, pokazuju da uopće ne shvaćaju bit i smisao nasljedovanja Isusa. S jedne strane Isus govori i poziva na potpuno predanje i služenje, a s druge strane njegovi učenici zaokupljeni su pitanjem vlasti i moći. Onaj tko u vjeri i pomoću vjere teži i traži vlast i moć u svijet, sigurno nije razumio srž kršćanske vjere. Obraćenje podrazumijeva odustati od logike (duha) svijeta zaokupljene stjecanjem veličine, ugleda i slave. Pohlepi i strasti za vlašću, ugledom i slavom, koja često vodi nasilju, Isus suprotstavlja logiku (Božje) ljubavi, koja u sebi sadrži poziv na služenje: „Tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj." Isus svojim životom i smrću na križu daje nam jasan primjer života koji ima budućnost i vječnost. U predanju i življenju za drugoga je sjeme života vječnoga, u čuvanju vlastitog života isključivo za sebe nalazi se zamka smrti vječne. Zbog toga, umjesto natjecanju u stjecanju prvih mjesta, prvenstvu među ljudima i sebenametanju, Isus potiče na nadmetanje u služenju drugome i predanosti dobru drugih. Božji pogled je drugačiji od našega ljudskoga. Očito se veličina u Božjim očima mjeri služenjem i malenošću. U tom ozračju je Isusova gesta kada u središte postavlja dijete i grli ga. Dijete je znak ili simbol malenosti i slabosti, ali i prihvaćanju toga stanja. Po nekim mjerilima, nametnutima u današnjem društvu, služenje drugom čovjeku često se promatra kao znak slabosti ili manjka ambicije. Današnji čovjek služi, sve više, isključivo sebi i vlastitim interesima, u želji da bude na prvom mjestu, zaboravljajući da je jedino važno biti na pravom mjestu, svom mjestu u svijetu. Pri tome je važno imati na pameti da Isus ne promiče nijekanje vlastitih vrijednosti i sposobnosti. U duhu povjerenja u Boga i jednostavnosti, svatko sa svojim talentima i darovima mora pronaći vlastito mjesto u svijetu, u skladu s Božjom voljom i putem. Kada čovjek pronađe i otkrije svoje mjesto u svijetu, za što ga je Bog stvorio, tada najbolje može služiti drugima. Ako ne služiš, ne živiš za drugoga, tada ne ljubiš. Marko Bijelić OP