Obiteljska ljetna škola

Obiteljski centar FFRZ-a-43952-300x200Donosimo iskustvo i svjedočanstvo Sandre Horvat, naše župljanke i članice Obiteljske zajednice u našoj župi, s Obiteljske ljetne škole. 

Od 23. do 25. kolovoza održala se «Obiteljska ljetna škola» koju već 47. godinu zaredom organiziraju hrvatski isusovci u Obiteljskom centru Fakulteta filozofije i religijskih znanosti na zagrebačkom Jordanovcu. Ovaj put tema je bila «Obitelj i duševno zdravlje» i prvi put je i moja četveročlana obitelj prisustvovala ovom programu.

Poučeni otprije dobrim iskustvima s raznih katoličkih tečajeva, suprug Krunoslav i ja smo vjerovali kako će i ova škola dati dobre plodove našoj obitelji. Dodatni poticaj bilo nam je saznanje kako škola djeluje već 47 godina što nam je govorilo o tome kako se ta isusovačka predavanja mogu pohvaliti kvalitetom. Gubitak očinstva, posesivno majčinstvo, emocionalno zdravlje obitelji, pragmatika ljudske komunikacije samo su neke od tema koje su se otvarale na trodnevnom seminaru, a koje su tako duboko dirnule u problematiku suvremenih obitelji i otvorile mnoga pitanja, ali i dale nove smjernice i znanja. Seminar je započeo molitvom, a potom i raznim saznanjima te poticajnim mislima nekih od prisutnih svećenika. Govorilo se o tome kako današnje obitelji imaju veliku potrebu podrške jer živimo u svijetu koji ne dozvoljava slabosti; kako su pretjerane želje da se bude fit, šik i zdrav postali svojevrsna religija; dotaklo se i medija koji tako često šire negativne slike o obitelji i ukazivalo na to kako čovjek mora biti svjestan i duhovne dimenzije svoga bića jer u protivnom ne može biti sretan i ispunjen. Jedan od predavača, pater Niko Bilić održao je predavanje na temu «Obitelj i duševno zdravlje u Bibliji». Kada je izgovorio rečenicu «Žene budite podložne svojim muževima, a vi muževi ljubite svoje žene», prvo što mi je palo napamet bilo je: «Zašto se svećenici, kada se obraćaju supružnicima, najčešće služe baš tim izvatkom iz Biblije?» Treći i zadnji dan seminara sam shvatila kako je upravo u toj rečenici sadržana sva srž ispunjenog i zdravog obiteljskog života.

Otac gubi svoj prirodni autoritet
Iako su na seminaru izlagali uistinu prekrasni predavači, mene osobno, a i mog supruga najviše se dotaklo predavanje teologinje i obiteljske savjetnice Suzane Matošević te izlaganje don Đuliana Trdića. Oni su dirnuli ono s čime se mnoge obitelji boje suočiti – s narušenom ravnotežom u kojoj otac pomalo gubi svoj autoritet, a majka postaje predominantna ili previše navezana na dijete. Gdje očevi sve više rade kompromise, a žene se pokušavaju izjednačiti s muškarcima umjesto da uživaju u različitostima.
Mr.sc.don Đuliano Trdić,dr.med. u svojem dugogodišnjem radu s obiteljima došao je do spoznaje kako današnji otac sve više počinje nalikovati na majku – što bi značilo da je više usmjeren na osjećajni dio. Iako je važno za stabilan djetetov razvoj da otac pruža emocionalni poticaj, za potpuni i cjelovit razvoj djeteta nužna je sigurna i stabilna norma te očeva zapovijed - a baš je to ono za što don Đuliano tvrdi da nedostaje današnjim očevima.

«Istraživanja su pokazala kako su prije mladi očevi imajući primjer svog oca učili kako biti otac s autoritetom, a danas očevi svoje očinstvo uče imitirajući ili prateći upute svoje žene ili pak ravnajući se prema potrebama svoje djece. Najveći problem očevima danas je što više nikome nisu autoritet, a niti ne znaju kako to postići. Otac se boji da ne izgubi nježnost i blizinu svoje djece i žene te čini kompromise u odgoju kako bi zadržao pozitivno mišljenje svoje obitelji o sebi», primijetio je don Trdić koji kaže i kako bi svaki otac u odnosu s djecom trebao unositi više svojih muških kvaliteta kao što su odlučnosti, dokazivanje i kompetenciju. Ovaj svećenik i stručnjak za obiteljske odnose naveo je i tri tipologije očinstva. To su: otac dezerter koji je «ostavio» majku i dijete u njihovoj simbiotskoj vezi delegirajući u potpunosti majci sav odgoj i skrb. On mentalno nije prisutan u svakodnevici svog djeteta i odnos s djecom često doživljava kao frustrirajuće. Zatim, zavidni otac kod kojeg prevladava tuga zbog izgubljene mladosti, pa prema djeci često koristi zlostavljački stav i zloupotrebljava svoju ulogu. Ovakvi očevi u periodu adolescencije prema dječacima postaju rivali, a prema djevojčicama udvarači, pa nerijetko u ovom periodu života nastaju i teška seksualna zlostavljanja unutar obitelji. I naposljetku i najčešći tip suvremenog oca – otac «slabić» koji svojom dvosmislenom i nesigurnom prisutnošću izaziva pomutnju u obitelji. Slabić je jer igra ulogu oca, ali ne iskazuje snagu i autoritet očinstva jer se boji izgubiti bliskost žene i djece. Djeca ovakvih očeva prema svim odraslima i figurama autoriteta imaju stav ismijavanja i podrugljivost.

Razmišljajući o tome što sam čula, počela sam propitkivati neke od vlastitih postupaka prema suprugu s kojim sam u braku devet godina. O tome kako se ja odnosim prema njemu. Gušim li svojim postupcima njegovo prirodno očinstvo koje mu je Bog dao? Može li se on kao muškarac, suprug i otac razvijati uz mene kao ženu, suprugu i majku? Padali su mi napamet trenutci kada sam i sama navukla na sebe masku emancipirane, dominantne i prezahtjevne žene ne znajući da pritom izgledam smiješno, da nagrđujem svoju prirodnu ženstvenost i dostojanstvo te što je najgore - nanosim bol svojim najdražima. Gledajući malo širu sliku, odnosno analizirajući ponašanja žena koje poznajem primijetila sam kako i one često upadaju u istu zamku. Pitala sam se zašto je to tako? I jesmo li mi žene u neku ruku «krive» za to što su današnji muškarci pretvaraju u «slabiće»? Dio odgovora na svoje pitanje našla sam u izlaganju teologinje Suzane Matošević. Ona je izrekla prilično banalnu rečenicu, ali za mene vrlo znakovitu – kako ne postoji savršena obitelj.

Želja za savršenošću
Radeći 13 godina kao novinar koji prati psihologiju i zdravlje nerijetko sam pisala baš o tome kako žene žive pod teretom da moraju sve odraditi za čistu peticu. S jedne strane objavljivali smo članke o tome kako se osloboditi želje za savršenošću, nudili im savjete i ideje, a s druge strane plasirali priče o superuspješnim, superzgodnim i superzdravim ženama i tako im stvarali grižnju savjesti. Zbog toga sam svjesna da mediji jesu nekim dijelom zaslužni za stvaranje tog pritiska. No, tu je još i činjenica kako današnje supruge i majke nerijetko rade osam sati i više dnevno, one su visoko obrazovane, rade na zahtjevnim pozicijama i svakodnevno se nose s niz problema u poslovnom sektoru. Nakon posla, odlaze po djecu u vrtić ili školu, kuhaju ručak, pospremaju, peru i peglaju... i tako iz dana u dan. I nije problem u tome da za to žena nije sposobna. Jer smo stvorene da možemo vrlo dobro raditi više stvari odjednom. Već, dolazi do problema ako žena - uvjerena da može puno toga - nema potrebu gledati na muškarca kao na osobu bogatu u svojim različitostima, već kao na osobu koja ne može parirati njezinim mogućnostima. Ako uz te sposobnosti pridodamo i verbalnu vještinu (s kojom se žene vrlo dobro nose) lako možemo nadvladati svog supruga u «igrI» tko više svojim angažmanom pridonosi obiteljskoj zajednici.
Pravi razlog za tim nadmudrivanjem ne leži u činjenici da su žene sposobnije od muškaraca, već što nas pokreće želja da sve odradimo savršeno, ali se paralelno javlja strah da u tome nećemo uspjeti. Na to se «zalijepi» oholost (što zbog toga što stvarno mislimo da smo bolje od svojih supruga, što zbog toga što vidimo da ne možemo i da trebamo pomoć – a ne želimo je tražiti) i obiteljska harmonija odjednom prestaje to biti.

Na ovom seminaru čula sam jednu rečenicu koja me taknula – a to je kako Bog računa s našim slabostima. I baš to je potrebno reći današnjoj majci koja je preopterećena, koja više ne može, koja želi razgovarati sa svojim suprugom ali ne zna kako da mu objasni kako se ona uistinu osjeća, koja želi predah od svih obaveza... Naime, ako sam Bog računa na našu slabost, onda moramo i mi. Ako se prihvatimo kao takve – slabe u svojoj jakosti – i u molitvi tražimo ohrabrenje i put – tada prirodno sve dolazi na svoje mjesto. Svaki muškarac ima potrebu zaštitit ženu i svoju obitelj, pružiti im sigurnost (duhovnu, materijalnu i fizičku) i kada mu to dopustimo on se osjeća ispunjenim, a mi ostvarenima u svojoj ulozi. Djeca tada uživaju u proučavanju svojih roditelja koji se ponašaju zrelo, a s druge strane opet svjesni svojih slabosti i mogućnosti.

Sretna sam jer sam uspjela doći do tih spoznaja na ovom seminaru. Sretna sam jer sam tamo upoznala ljude koji se stvarno žele promijeniti, koji traže odgovore. Upoznala sam majke koje uviđaju da su preopterećene, ali traže savjet i utjehu i spremne su za korak dalje. Smatram da današnji roditelji imaju puno veću odgovornost u odgoju svoje djece, ali uviđam i da su današnje generacije roditelja puno osvještenije. Na seminaru su mladi supružnici sjedili pored onih starijih i predivno je bilo slušati obostrana iskustva. Svi smo bili povezni u jednom – da ono što čujemo primijenimo u svoj život i tako dodatno obogatimo svoju obiteljsku zajednicu. Bogu hvala na tome!