Razgovor s mladim volonterima našeg Župnog caritasa

DSC 0274Naš župni Caritas oformio je grupu volontera za rad s djecom u smislu pomoći pri učenju:

Pozitivna priča - Lorena i Emil

Volonteri Lorena i Emil svakodnevno pokazuju ljepotu pomaganja drugima.
Kako nam se bliži blagdansko razdoblje, mnogi će ga iskoristiti za pomaganje bližnjima i potrebitima. No, mnogo je onih koji cijele godine nesebično volontiraju i daju najbolje od sebe kako bi drugima uljepšali dan. Jedni od takvih pozitivaca su i Lorena i Emil s kojima smo popričali.

 

Kako je tvoja priča o volontiranju krenula i što ono za tebe znači?
EMIL: Moji volonterski dani u sklopu Župnog Caritasa bl. Augustina Kažotića – Peščenica započeli su prije otprilike dvije godine. Sam Isus nam govori kako i najjača vjera ništa ne pomaže bez djela, stoga moj volonterski rad s djecom iz naše Župe za mene znači svjedočenje ljubavi prema Bogu i prema čovjeku. Također, volontiranje za mene znači snažan osjećaj pripadnosti svojoj Crkvi, zajednici vjernika u kojoj sam upoznao sjajne ljude s kojima sam stvorio čvrsta prijateljstva. Njihov rad me nadahnjuje, od njih neprekidno učim i bez njihovog doprinosa volonterski rad ne bi bio moguć.

Gdje ste najprije volontirali te kako ste se odlučili upravo za to mjesto? Mnogo je osoba koje bi rado započele, ali upravo taj prvi korak im se čini najteži – kome se obratiti, odakle krenuti?

EMIL: Prvo iskustvo u volontiranju imao sam kod zagrebačkih sestara Majke Terezije – Misionarki ljubavi u Jukićevoj ulici, radeći razne kuhinjske poslove u sklopu njihove pučke kuhinje. Unatoč lijepom prijemu i osjećaju ispunjenosti dok sam radio tamo, nakon kraćeg pauziranja, javila se želja da bolje upoznam svoju vlastitu župnu zajednicu i postanem aktivniji u njoj, djelomično potaknut i osjećajem usamljenosti zbog preseljenja u novi kvart. Prvi korak je uvijek i onaj najteži, s obzirom na to da nisam nikoga poznavao, najteži dio bio je ostvarivanje prvog kontakta, budući da sam po prirodi dosta sramežljiv. Sve je započelo s odlaskom na euharistijsko klanjanje pred Presvetim sakramentom, koje je organizirao naš župnik, pater Marko Bijelić, za mlade iz Dominikanske mladeži (DOMA-e). Cijelo vrijeme me je hrabrila misao kako Isus želi da budemo aktivni članovi njegove Crkve, da je bolje upoznamo, a ne da prakticiramo svoju vjeru samozatajno, isključivo unutar svoja četiri zida. Od tog trenutka Gospodin se je zaista za sve pobrinuo od samog upoznavanja do pronalaska mjesta u zajednici koje će me najviše ispuniti. Na tom susretu upoznao sam patera Marka koji mi je osobno pristupio i uveo me postupno u aktivnosti koje nudi Župa. Od tada je nastavljen moj volonterski put, u početku kroz rad s korisnicima Caritasa, a trenutno kroz rad s djecom. Svima koji imaju želje volontirati u sklopu župnog Caritasa, uvijek se mogu obratiti pateru Marku koji će ih srdačno primiti, ili se mogu javiti za vrijeme dežurstva subotom od 17 do 19 sati kada radimo s korisnicima Caritasa.
Koje su Vaše obaveze kao volontera?
EMIL: Obveze se sastoje u početnom organiziranju susreta sa djecom kada na dan održavanja, svake subote, Lorena i ja obavljamo početni kontakt sa roditeljima djece i ostalim volonterima, te saznajemo tko će doći. Susreti traju od 15 do 17 sati. Budući da trenutno prolazimo kroz promjene, te nam se povećava broj djece, format druženja se također mijenja. Nakon uvodne molitve, prvih sat vremena provedemo u školskim aktivnostima, pomažući djeci oko domaćih zadaća i dajući im kratke instrukcije iz potrebnih predmeta. Drugih sat vremena provodimo u opuštenom druženju: igri, likovnim, sportskim i ponekad glazbenim aktivnostima, te završnoj molitvi. S obzirom da ponekad broj volontera to ne zadovoljava, odnedavno organiziramo podjelu u dvije grupe djece. Jedna grupa radi školske obveze od 15 do 16 sati, a druga od 16 do 17. Tada nažalost ne ostaje vremena za igru, stoga se nadam da će veći broj volontera promijeniti tu situaciju i da će se zadržati stari format.
Kakvi su Vam daljnji planovi?
EMIL: Budući da neprestano tražimo način kako najbolje balansirati instrukcije i animaciju, nastojimo poboljšati organizaciju, pa da oba dijela budu podjednako zastupljena i da djeca budu zadovoljna. Moja draga prijateljica Lorena najzaslužnija je za izgradnju temelja i podizanje organizacije rada s djecom u sklopu Župe na visoku razinu. Njeno znanje i prijašnje volontersko iskustvo s djecom puno su pomogli, te je zahvaljujući njoj pokrenuta i ideja proslave rođendana i druženja za vrijeme zimskih i ljetnih praznika kada djeca nemaju školskih obaveza. Želja nam je nastaviti tradiciju proslave rođendana, barem na mjesečnoj razini, za svu djecu koja imaju rođendan u bliske dane. Također nam je plan više ih uključiti u vjernički život kroz kratki osvrt na mjesečne pobožnosti na početku naših susreta, ali i zajedničko druženje na dječjoj Sv. Misi nedjeljom.

Kako se osjećaš nakon volontiranja?
EMIL: Svaka subota iziskuje žrtvovanje vlastitog slobodnog vremena. Međutim, takvo sebedarje omogućuje mi da oplemenim svoje osobne darove koje sam nezasluženo i privremeno primio od Boga. Osjećaj sreće kada se djetetu pomogne oko teškog ispita, ili kada se zajedno veselimo kroz igru, sport ili glazbu je ogroman. Također, od početne namjere da pružam isključivo instrukcije iz engleskog jezika, s vremenom sam se sve više oslobodio i za animatorski dio, što je pridonijelo i podizanju moga samopouzdanja. Nadam se da svojim volontiranjem doprinosim širenju Kraljevstva Božjeg u ljudskim srcima. Iskrena želja mi je da djeca imaju lijepa sjećanja na naša druženja i da Crkvu povezuju sa jednom velikom obitelji koja je uvijek spremna prihvatiti ih i utješiti u najtežim životnim situacijama. Da znaju da je uvijek nekome stalo do njih.
Što bi poručili mladima kako bi ih pozvali da sudjeluju u volonterskim akcijama?
EMIL: Neka bilo koja dobra djela čine iz iskrene ljubavi prema Bogu i prema čovjeku.
Samo takva djela ostat će zauvijek. Da bi netko postao volonter u radu s djecom, ona ili on ne mora biti isključivo mlada osoba. Mnogo puta sam posvjedočio tome da stariji ljudi kroz mudrost i znanje mogu pružiti odlično vodstvo i biti veća roditeljska i učiteljska figura djeci. Ovom prilikom pozivam i stare i mlade da umnože svoje talente, da se ohrabre i Bogu za ljubav prikažu određenu žrtvu kroz odvajanje svog slobodnog vremena i da se pritom koncentriraju na jednu aktivnost u kojoj će najbolje iskoristiti svoj potencijal.
Takve žrtve ujedno su i molitva, ali ujedno su i ljubav.

LORENINA PRIČA: "Budite primjer zajednici, iskoristite slobodno vrijeme da pomognete nekome"

Moja priča o volontiranju počela je još za vrijeme mojih studentskih dana, kada sam osjetila jaku želju da se javim u neki dom za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi kako bih posvetila svoje slobodno vrijeme djeci koja tamo žive. Jak dojam na mene ostavio je jedan susret otprije mnogo godina, s djecom u jednom državnom domu, kada su mi djeca svako malo prilazila, primala me za ruke i pitala : „Hoćeš li mi ti biti mama?"
Kada se nekoliko godina kasnije u meni javila želja za volontiranjem, odmah sam znala da je moj odabir za volontiranje  upravo rad s djecom, te sam se bacila na posao i  tražila gdje bih se mogla uključiti. Gospodin je tako providio jedan Caritasov dom  za djecu u koji sam odlazila oko dvije godine, dva do tri puta tjedno, a susreti su bili blagoslovljeni, ispunjeni igrom, veseljem, grljenjem, plesanjem, pjevanjem. Od djece koja su tamo živjela naučila sam kako je svaki dan nova prilika za biti radostan i da se trebamo boriti usprkos izazovima i teškoćama na koje ne možemo utjecati. Također, vrijeme provedeno s njima poticalo me na zahvalnost Gospodinu za roditelje koji su mi darovani i  koji su imali mogućnosti i snage odgajati me i brinuti se za mene, zahvalnost za topli dom koji imam i druge darove.
Daljnje volontersko iskustvo imala sam, kao i Emil, u pučkoj kuhinji sestra Misionarki ljubavi, a posebno sam bila radosna kada se javila mogućnost da se i ondje pridružim sestrama u druženju i molitvi s djecom na ljetnom kampu koji sestre organiziraju za najpotrebitiju djecu.
Što se tiče začetka mog volonterskog rada s djecom u Župi blaženog Augustina Kažotića, ono je usko povezano sa počecima mojih dolazaka na svetu misu upravo u ovu Župu.
Naime, prije nešto više od dvije godine krenula sam na slavljenja svete mise u Župu bl. Augustina Kažotića, a o aktivnostima župnog Caritasa koje su posvećene radu s djecom saznala sam od patera Marka.
Što se tiče same organizacije naših susreta, Emil je naveo ono najbitnije. Ja bih samo dodala da djecu koja nam dolaze vidimo kao Gospodinov dar nama, kao priliku da im pomognemo, ne samo oko školskih obaveza, već  i da se s njima proveselimo u druženju i igri, ali i da im budemo oslonac u njihovim žalostima i poteškoćama. Od roditelja djece dobivamo povratne informacije da se jako raduju susretima subotom i željno ih iščekuju. Možemo reći da s tom djecom sklapamo prava prijateljstva te se ponekad s njima družimo i izvan aktivnosti župnoga Caritasa, obzirom da smo svi susjedi te se susrećemo na kvartu. Napominjem da se ovim susretima ne vesele samo djeca, već i mi volonteri te da su naša zajednička druženja prava okrjepa nakon radnog tjedna.
Zanimljivo je da su djeca koja su nam ranije dolazila pozvala svoje prijatelje, tako da nam se u zadnje vrijeme broj djece povećao. Vjerujemo i molimo da će Gospodin prosvijetliti dovoljan broja volontera koji osjećaju poticaj na darivanje svoga slobodnog vremena, svoga znanja,  pažnje i radosti upravo djeci. Zahvalna sam za sve prijatelje volontere, koji se, kad su u mogućnosti, radosno odazovu pozivu i posvete svoje vrijeme našoj djeci. Posebno zahvaljujem  Emilu koji nam je velika podrška, i mogu reći, da on ponizno i samozatajno, poput sv. Josipa, uvijek spremo priskače u pomoć i pruža podršku kad god zatreba.
Ovom prilikom potičem sve da se odluče na volontiranje jer Gospodin svakom od nas daje talente i darove i On računa s nama. Budimo mi Njegove ruke i noge, usta i uši i osmjeh darovan drugome. Budući da je potreba puno, mogućnosti za volontiranje je mnogo, a do informacija kome i gdje je potrebna naša pomoć  može se doći preko prijatelja, susjeda, u našim župama i naravno putem interneta.
Mi smo zahvalni za svaki naš zajednički susret, a vođeni smo Isusovim riječima: „ I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.", kaže Lorena.

Zaista smo sigurni da Lorena i Emil neće stati sa svojim volonterskim zadacima te da će na još puno mjesta unijeti svoju toplinu i sreću. Lorena i Emil nam za kraj ističu kako volontirati može baš svatko od vas te uspjeti sve uskladiti – druženja, posao, izlaske – te da to možete vidjeti na njihovom primjeru.
Hvala, Lorena i Emil, i sretno vam dalje!     

                                                                      Tomislav Eibl

 

DSC 0263

DSC 0274