"Eshatološka" smokva

isusCrkva od svojih početaka ispovijeda i živi vjeru i nadu u Kristov drugi dolazak koji se u Novom zavjetu naziva „paruzija". Članovi kršćanske zajednice u Korintu, u vrijeme sv. Pavla, pozdravljali su se međusobno pozdravom: „Marana tha!" „Dođi, Gospodine". Svaki puta u svetoj misi tu vjeru i nadu izražavamo poklikom nakon podizanja: "Tvoj slavni Dolazak iščekujemo!".

O tome je Isus jasno progovorio u evanđeljima u svojim eshatološkim govorima, u kojima se predstavlja kao „Sin Čovječji" koji će jednoga dana doći u silnoj moći i slavi kako bi ispunio Božji plan spasenja i u potpunosti uspostavio svoje kraljevstvo. Taj eshatološki govor je obilježen slikama i rječnikom, tipičnim za židovsku apokaliptičku literaturu toga vremena. Drugi Kristov dolazak označava ujedno kraj svijeta u kojem prevladava nasilje i nepravda. Evanđelisti, govoreći o ponovnom dolasku Sina čovječjega čime započinju završni događaji u povijesti čovječanstva, ne žele stvoriti atmosferu očaja, straha ili beznađa nego posvijestiti da će Bog na koncu vremena uspostaviti svoje Kraljevstvo. Zlo, grijeh, nasilje i nepravde nemaju vječnost. Njihovo je vrijeme ograničeno. Upravo zbog toga je Isusov eshatološki govor ohrabrenje kršćanima kad se suoče sa silama zla i budu trpili nasilje i nepravde. Bog je sudac ljudskih zbivanja. Zlo ne može izbjeći suočavanje s Božjom pravednošću. Ali u toj činjenici leži i poziv na kršćansku odgovornost za radom na ostvarivanju Kraljevstva Božjega. Naša odgovornost za dobro u svijetu je plod naše vjernosti Kristu, koji jasno govori da „Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti". Pri tome Isus nas poziva da (na)učimo od stabla smokve. Kao što je na smokvi vidljiva blizina ljeta, tako i po našim djelima i načinu življenja mora biti vidljiva blizina Boga nevidljivoga. Ali smokva, ukorijenjena u zemlji, strpljiva je i čeka toplinu ljeta da zazeleni i dadne plodove. I od nas se traži eshatološka strpljivost i ustrajnost. Možda nam se čini da smo „zaglavili" u „vječnoj zimi", gubeći vjeru u vrijeme plodova, ali vrijeme (Božjih) plodova i nagrade neće izostati za sve one koji su postojani i ustrajni u vjeri i činjenju dobra. Isusov eshatološki govor o smokvi nas uči kako se ophoditi s vremenom jer vrijeme (život) nam je darovano da donesemo plodove dostojne vječnosti i Boga. Također smokva nas upozorava da vrijeme curi (prolazi) odnosno sve ga je manje svakim danom u našem životu. Zbog toga se traži odgovornost u ophođenju s vremenom života. Svaki kršćanin, Kristov učenik, je smokva u Božjem vrtu ljubavi i milosrđa, koja svojim plodovima govori i svjedoči o onome što će se dogoditi na koncu povijesti: Bog će stvoriti i uspostaviti jedan novi svijet, u kojem neće više biti mjesta za zlo i grijeh. U plodovima našega kršćanskoga življenja predokus toga novoga svijeta mora biti već sada sadržan i prisutan. Marko Bijelić OP