Uprta pogleda k horizontu nade

 

Adventom ili Došašćem započinje (nova) liturgijska godina, tijekom koje Crkva slavi „otajstva otkupljenja, otvara vjernicima bogatstvo, kreposti i zasluge svojega Gospodina, da se tako ta otajstva na neki način u svako doba ponazočuju, kako bi vjernici mogli doći s njima u dodir i napuniti se milošću spasenja”, kako već naglašava Drugi vatikanski koncil u svom dokumentu ( konstituciji) o svetoj liturgiji „Sacrosantum Concilium”. Iako je Došašće duhovna prvisioniprava za Božić, također je vrijeme iščekivanja, u kojem se pripremamo za Isusov dvostruki dolazak: povijesni i konačni (eshatološki); u vremenu i na kraju vremena. Posebno, prva nedjelja došašća usmjerava naš pogled i pozornost na Kristov dolazak na kraju povijesti, kada će doći kao sudac, zaogrnut nebeskom slavom. Od svih evanđelista, Luka je bio itekako osjetljiv za pitanje paruzije ( Kristova dolaska) jer je njegova zajednica, s prvim kršćanima, živjela i prolazila kroz iskustvo odgođene parauzije. Kroz slike propasti Jeruzalema i svršetka svijeta Luka naglašava da je otkupljenje blizu.

Za kršćane je to poruka utjehe i ohrabrenja. Ali ta Božja prisutnost i blizina traže budnost vjernika usred svih zemaljskih životnih briga. Bog dolazi i zbog toga došašće je vrijeme (iš)ček(iv)anja i nade. Naš kralj dolazi i On će promijeniti svijet. Njegovim dolaskom svako ljudsko vladanje prestat će i svaka sila i moć propasti i nestati će. Zbog toga Isus govori o tjeskobi naroda, koji su se previše oslanjali na ovozemaljske moći i sile. Taj iščekivani Kristov dolazak je trenutak raskrinkavanja svih sila i vlasti koje iskorištavaju, porobljavaju i ugnjetavaju slabe. Početak došašća je u znaku pitanja o našoj spremnosti i budnosti za susret s živim Bogom jer bez budnosti duha i duše nećemo primijetiti tu Božju prisutnost među nama. Svatko od nas, na kraju života, morat će otvorena srca stati pred lice Sina Čovječjega. Naše srce je naša istina. Hoćemo li se pred svojim Spasiteljem i sucem pojaviti srca otežana u proždrljivosti, pijanstvu i životnim brigama, odnosno zarobljenim i ispunjenim isključivo materijalnim i ovozemaljskim stvarnostima? Isus Krist nam dolazi u susret. U došašću, vremenu budnosti i iščekivanja, otvaramo se sada na obzorju nade budućem, onome što je već tu prisutno, ali još uvijek nije u punini, tj. u potpunosti. Zato je Krist dovršitelj ljudske povijesti kada će se očitovati kao sudac svega stvorenoga. Na toj liniji došašće sadrži upitnik nama, koji se držimo Kristovim učenicima: je li u našem življenju, sada, vidljivo to buduće? Ako u otvorenosti srce ne živimo eshatološku nadu, tada sigurno ne možemo biti živi navještaj budućega niti svjedoci nade u vremenu beznađa i očaja. Naša kršćanska nada došašća nije fatalistička prepuštenost i pasivnost pred budućnošću. Nada došašća je nada koja ima moć i potencijal iznenaditi nas jer ona nadilazi ono što možemo zamisliti. Marko Bijelić OP