40 ljubičastih misli / Korizma 2019.: 17. SOL ZEMLJE

12764689 1682503032029956 8909552518937951243 o

 

Isusove riječi: "Vi ste sol zemlje" vrijedi za sve generacije kršćana svih vremena. One su jasni znak upozorenja kršćanima o njihovoj odgovornosti za svijet i druge u njemu. Korizma je vrijeme kada te Isusove riječi dobivaju još posebniju težinu dok nam progovaraju o onome što je vlastito našem kršćanskom pozivu i identitetu. Korizma je idealno vrijeme za obnoviti prepoznatljivost i "slanost" našeg života u vjeri. Čemu nas sol uči? Dokle seže dubina i domete ove Isusove usporedbe? Sol ne postoji zbog sebe: nije svrha samoj sebi. Ona postoji zbog drugih i za druge. U starom zavjetu zakon je Židovima propisivao da se na svaki žrtveni prinos, posvećen Bogu, doda malo soli kao znak saveza. Sol smo ako živimo vjeru, ako smo povezani s Bogom životom i vjerom. U davnini i tradiciji se je držalo da sol u sebi nosi počelo vode i vatre, te je jedna iz dvoga, točnije iz mora i sunca. Osim što služi kao začin jelima, daje neraspadljivost tijelima po kojima se posipa. Uz to, u biblijskom jeziku sol je plodonosnog karaktera: ona koja jamči i omogućuje plod jer ozdravlja bolesno. Mi smo sol svijeta ako u nama postoji prožetost života i vjere. Evanđeoska se plodnost vjernika u svjetlu Isusovih riječi: "Vi ste sol zemlje" temelji na uronjenosti evanđelja u vjerničkom životu. Onaj tko nosi i živi Evanđelje u srcu i životu taj je sol zemlje, postajući time „sijač vječnosti". Korizma je vrijeme kad još više i dublje "utjelovljujući" Božju riječ u životu, obnavljamo "slanost" i snagu vlastitog identiteta. Bez te evanđeoske snage i radosti, kršćanin gubi svoju prepoznatljivost u svijet. Prestajući vlastitim življenjem biti navjestitelj i donositelj vječnosti i besmrtnosti u stvarnost svijeta, kršćanin "obljutavi" i nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njemu gaze. Onaj tko vjeruje u uskrsnuće, u snagu novoga života u svjetlu darovane besmrtnosti, snagom Kristove istine pretvara se u sol zemlje, svjedoka vječnosti u raspadljivosti i prolaznosti stvorenja. „Bljutavost" društva u smislu nedostatka prepoznatljiva okusa vječnosti i neumrlosti ljudskoga života u njemu spada u našu odgovornost i često može biti pokazatelj da smo prestali biti sol svijeta bilo zbog vlastite bljutavosti i gubitka vlastitog okusa slanosti (kao posljedica miješanja sa začinima ovoga svijeta) bilo zbog toga što jesmo sol, ali nismo u svijetu nego spremljeni u kutiji vlastite sigurnosti i mira. Marko Bijelić OP