Vraćeno dostojanstvo izgubljenih

porta4cua19U propovijedanju i naučavanju Isus se je koristio prispodobama (parabolama), alegorijskim pričama koje su slušatelji lako razumijevali, a približavale su istinu o Bogu. Izričući po(r)uke u obliku prispodoba, kako bi bile jasnije i shvatljive slušateljima, Isus koristi prispodobe kao ogledalo, u kojima se čovjek ogleda i promatra vlastiti život da bi u kontekstu prispodobe promijenio svoj život. Kroz prispodobe Isusu uvijek progovara o čovjekovom mišljenju o Bogu i njegovom odnosu s Bogom. Jedna od najpoznatijih prispodoba jest o izgubljenom sinu ili dobrom i milosrdnom ocu, koju nalazimo samo u Lukinom evanđelju.

Ova prispodoba o milosrdnom ocu je Isusov odgovor, zajedno s prispodobama o izgubljenoj ovci i izgubljenoj drahmi, na prigovore farizeja i pismoznanaca da se previše druži s grešnicima: „farizeji i pismoznanci mrmljahu: 'Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima'". Kada zavirimo u prispodobu vidimo da Isus govori o Božjem milosrđu kroz odnose tri lika: oca, mlađeg sina (brata) i starijeg sina (brata). Os prispodobe se vrti oko oca i njegova odnosa prema mlađem i starijem sinu. Ono što „šokira" i iznenađuje jest njegov odnos prema postupcima mlađeg sina na početku prispodobe kada odlazi od doma, ali još više njegova reakcija na povratak sina doma. U svakom slučaju otac pokazuje pretjeranu ljubav prema sinu nakon njegova povratka, uopće ne pokazujući interes ili radoznalost za povijest grijeha i prijestupa njegova mlađeg sina. Za razliku od oca, stariji brat dovodi u pitanje opravdanost razloga za primanje natrag mlađeg brata. Uvjeren je da se je mlađi brat vratio, ne zato što se doista pokajao, jer jednostavno više nije imao izlaza u životu. Prateći reakcije oca na povratak sina, stječe se dojam da otac nije odveć zaokupljen njegovom prošlošću. Nema ni traga o pozivu na odgovornost ili bilo kakvog prebacivanja za učinjeni grijeh. Povratak mlađeg sina je u znaku Očeve radosti, koja je starijem sinu neshvatljiva, pa čak i uvredljiva. Božje milosrđe je neshvatljivo u potpunosti u ljudskim okvirima. Obraćenje je uvijek moguće ako čovjek pokuca na vrata Božjega srca. Prošlost nikada ne može biti grešniku prepreka za dar budućnosti iz Božje ruke ako prizna svoju grešnu prošlost i pokaje se. Božje milosrđe je puno sućuti i ganuća prema grešnicima. Božja sućut je uvijek usmjerena prema dostojanstvu grešnika, koje je narušeno grijesima. Milosrđe posrnulom čovjeku vraća dostojanstvo i ljudskost. U tom svjetlu su razumljive geste oca prema mlađem sinu. Njemu nije prvotno stalo do potrošene i izgubljene imovine, koju je sin razvratno i rastrošno potratio, a do čega je itekako stalo starijem bratu, nego do njegova posrnula dostojanstva i ljudskosti koju mu želi po svaku cijenu vratiti. Ljubav se brine i ne bježi od odgovornosti za tuđe dostojanstvo. Marko Bijelić OP