Na strani života

porta5cua19Imajući pred očima Isusov život, naučavanje i djelovanje, vidljivo je da je u njegovom nastupu nemoguće odvojiti milosrđe od ljubavi. Tu usku povezanost i posljedičnost Božje ljubavi i milosrđa će potvrditi u objavi svetoj Faustini Kowalskoj riječima: „Božja ljubav je cvijet, a milosrđe plod".

Isus nije samo govorio o milosrđu Božjem kroz prispodobe nego ga je kroz evanđelja živio i pokazivao. Jedna od najdojmljivijih evanđeoskih zgoda, gdje se očituje ta Božja ljubav i milosrđe prema čovjeku i grešniku, je slučaj preljubnice, uhvaćene u preljubu, dovedene Isusu od strane pismoznanaca i farizeja. Pozivajući se na Božji zakon, iskorištavajući bijedu i nevolju žene, farizeji i pismoznanci u vlastitoj podlosti žele Isusa iskušati i uhvatiti u raskoraku i nedosljednosti, pozivajući ga da presudi ženi i njenom grijehu. Njihova je lukava namjera prikazati Isusa kao prekršitelja zakona, Mojsijeva ako se suprotstavi kamenovanju preljubnice ili rimskoga jer Židovi nisu imali pravo nikoga osuditi na smrt ili izvršiti smrtnu osudu (to je bilo pridržano isključivo rimskoj vlasti u Palestini). Na tu farizejsku dvoličnost Isusov je odgovor jednostavan i jasan: „Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen". Tim riječima Isus daje do znanja da uloga zakona (zapovijedi) nije u osuđivanju čovjeka nego da u davanju mogućnosti čovjeku da bude bolji odnosno da se popravi. Božji zakon je čovjeku dan kao pomoć na njegovom životnom putu. Zakon postoji da bi se sanirale posljedice grijeha, da bi čovjek našao uporište za dosljedniji i svetiji život. Isusov stav naspram preljubnice i njezinih optužitelja pokazuje da se Bog protivi (zlo)uporabi zakona kao sredstva moći za osuđivanje bližnjega i guranje u još dublje blato grijeha i krivnje. Isusove riječi i postupak su jedna vrsta upozorenja i prigovora sa strane milosrđa da prije nego što zakon primijenimo na nekoga, prvo moramo u vlastito srce zagledati i ispitati ga pomoću njega. Milosrđe uvijek podsjeća čovjeka na vlastite slabosti jer svi smo mi pred Bogom grešnici potrebni oproštenja. Tko je svjestan svoje ljudske slabosti i ograničenosti, bit će pažljiv i milosrdan prema palom čovjeku pomažući mu da se pridigne iz slabosti umjesto da mu ga osuđuje i nabija mu kompleks krivnje i grešnosti. Znakovite su Isusove završne riječi ženi: „Ženo, gdje su oni? Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada više nemoj griješiti." Milosrđe unosi novost života u pustoš grijeha, čisteći i liječeći nutrinu čovjeka. Milosrđe je ujedno i poziv na prekid s grijehom i grešnom prošlošću: ne griješi više. Te Isusove riječi nisu prijekor ili osuda nego izraz nježnosti milosrđa. One ne odišu srdžbom ili gnjevom nego obnoviteljskom ljubavlju koja nudi oproštenje. Nov život nije plod osude nego oproštenja. Isusovo milosrđe je iskaz najvažnijeg Božjeg zakona: čovjek treba živjeti. Marko Bijelić OP