Isusova molitvena oporuka

dghdgPosljednja večera Isusa s apostolima je bila oproštajna. Radilo se o situaciji rastanka budući da je Isus znao što ga očekuje te večeri i sutra: izdaja, uhićenje, muka, razapinjanje i smrt. Tako na posljednjoj večeri Isus, odlazeći Ocu, daje oproštajni govor, ostavljajući svoju duhovnu oporuku (testament) apostolima. Taj oproštajni govor završava s oproštajnom molitvom, „Velikosvećeničkom molitvom", koja po svom sadržaju i obliku Isusova je zahvalna i prosidbena molitva Ocu na rastanku od svojih prijatelja.

U njoj, moleći za one koji ostaju, Isusu je posebno stalo do osiguranja kontinuiteta njegova djela i očuvanja onih koji ostaju. Zbog toga Isus moli za jedinstvo svojih učenika, kako bi svijet upoznao Božju ljubav. Isusova molitva nije samo usmjerena za apostole nego i na buduće zajednice i generacije vjernika. „Oče sveti, ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao." Na jedinstvu vjernika, utemeljenom u Ocu i Sinu, stavlja naglasak Isusova molitva. To naše međusobno zajedništvo i jedinstvo, zajednice Isusovih učenika i nasljedovatelja, vanjski je znak našeg jedinstva i zajedništva s Ocem i Sinom. Svatko tko se odriče toga zajedništva, ne želeći biti dio zajednice Isusovih učenika: Crkve, sam sebe isključuje iz zajedništva s Ocem i Sinom. Ta duhovna stvarnost jedinstva i zajedništva je, ne smijemo zaboraviti, prvenstveno Božji dar. U konačnici, ono nije plod čistog ljudskog djelovanja, postignuća ili uspjeha, nego je prvenstvo zasluga djelovanja Duha Svetoga. Ali ono je za Isusa najveće svjedočanstvo koje možemo dati kao njegovi učenici budući da u njemu će svijet prepoznati Božju djelotvornu ljubav. Bez međusobnog jedinstva među vjernicima i trajne ujedinjenosti u ljubavi događa se „izdaja" Isusova poslanja. Ako svije ne povjeruje, krivnja za to nije samo na svijetu nego i na nama, Isusovim učenicima i našoj razjedinjenosti. Isusu je izričito stalo da svi, koji povjeruju u njega, ostanu u ljubavi i povezanosti kao što je on bio povezan s Ocem nebeskim. Naše međusobne svađe, razmirice, podijeljenosti stavljaju u pitanje vjerodostojnost i iskrenost ljubavi na koju nas naš Spasitelj i Učitelj poziva. Naše svjedočanstvo Evanđelja bit će isprazno bez naše međusobne ljubavi, zajedništva i ljubavi, po kojima će drugi prepoznati živu Kristovu prisutnost u našim životima. Za to nam je potrebna snaga, Duha Svetoga, koji oživljava i pokreće Crkvu da nastavi djelo spasenja. On je jamac da smo jedno s Isusom, s Ocem i međusobno. Jedinstvo Isusove Crkve se ne ostvaruje ljudskom snagom, već po Duhu Svetome, Duhu ljubavi koja je sveza jedinstva Oca i Sina. Marko Bijelić OP