Ozdravljenje gluhog mucavca poganina, iz sidonskih krajeva, vlastiti je izvještaj evanđeliste Marka. Ovaj događaj nije zapisan kod drugih evanđelista. Ističući da „Isusu donesu nekog gluhog mucavca", Marko svojoj zajednici, ujedno i nama, želi posvijestiti ulogu posredovanja i svjedočenja vjere u kršćanskom životu. Mnogi zbog svoga stanja ne dolaze Isusu sami. Sa vlastitim življenjem vjere, živeći svjedočanstvo za Isusa, možemo, po Božjoj milosti, druge dovesti Isusu ili približiti ih k njemu.
Obredni zakoni o čistome i nečistome su bili jedna od tema sukoba i razilaženja između Isusa i farizeja. U ovoj točki kristaliziraju se dvije duhovnosti ili religioznosti. S jedne strane, Isus zastupa religioznost srca, koja svoje uporište stavlja na čovjekovu nutrinu, dok, s druge strane, farizeji drže se formalističke religioznosti ili duhovnosti, u kojoj je naglasak stavljen na vanjskom i formalnom održavanju propisa zakona. Za Isusa nisu problematične stvari i stvoreno, sve ono što stoji čovjeku na raspolaganju, nego čovjekovo srce, kad se prepusti zlu i grijehu, jer tada pretvara se u izvor svih nutarnjih i vanjskih onečišćenja. Ako čovjekovo srce nije u skladu s Božjim riječima i vlastitom sviješću, postaje korijen zla i grijeha u čovjekovu životu.
Isusov euharistijski govor u šestom poglavlju Ivanova evanđelja naići će na zid nerazumijevanja kod jednog dijela njegova slušateljstva, pa čak i među širim krugom onih koji su ga pratili. Uz komentar „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?", oni „odstupiše, više nisu išli s njime". U njihovom nedostatku vjere iz povjerenja u Isusov euharistijski govor o kruhu života krije se manjak pouzdanja u Isusa, odnosno sumnja da je Isus taj koji može podariti život vječni. Ova epizoda iz Isusova života otkriva jednu dimenziju u našem življenju vjere danas. I nama neke riječi Evanđelja ili crkvenoga nauka mogu činiti se tvrdim, bilo našem razumu ili volji. Vjera uvijek u sebi iziskuje određenu poslušnost. Ne slijepu poslušnost razuma nego pobožnu poslušnost u smislu priznavanja granica vlastitog razuma.
Euharistija predstavlja središte i vrelo kršćanskog života. Za kršćanina je euharistija, kao mjesto privilegiranog susreta s Kristom, središte njegova duhovnog života. Same Isusove riječi iz Ivanova evanđelja: „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni." objašnjavaju zašto Crkva, a time i svaki vjernik, gradi svoj identitet na euharistiji, središnjem, djelotvornom i živom znaku Kristove prisutnosti s nama i u nama, crpeći iz nje vlastitu snagu za svoje poslanje. Isus je živi kruh koji je s neba sišao i zbog toga je euharistija temelj zajedništva vjernika s Isusom Kristom, otkupiteljem i spasiteljem.
Opširnije:"Tko god bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijek."
Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije u svojim temeljima ima tradiciju i predaju Crkve da je Marija na kraju života „usnula", tj. dušom i tijelom uznesena bila na nebo. Razlog toga vjerovanja je bila Marijina uloga u povijesti spasenja, odnosno posebnosti njezine suradnje, kao Majke Božje, s Bogom. Kad razmišljamo i govorimo o Marijinom uznesenju na nebo, ne smijemo pasti u zamku i poistovjetiti to s Kristovim uzašašćem na nebo.
Kroz Ivanovo evanđelje provlači se pitanje, koje je mučilo prve kršćane, zašto Židovi nisu povjerovali u Isusa, odnosno zašto ga nisu prihvatili Mesijom budući da je Isusovo poslanje i propovijedanje među njima završilo neuspjehom?! Jedan od razloga njihove nevjere sadržan je u njihovom mrmljanju na Isusovu tvrdnju da je kruh koji je sišao s neba: „Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo mu li mu oca i majku? Kako sada govori: 'Sišao sam s neba'"? Prema židovskoj predaji i tradiciji kada Mesija dođe nikoga neće poznavati, drugim riječima, neće imati zemaljsko podrijetlo. Židovi nisu očekivali utjelovljenog Mesiju i zbog toga odbijaju prihvatiti Isusovo božansko podrijetlo.
Ovdje pogledajte izvještaj LaudatoTV o proslavi blagdana našega Zaštitnika i Blaženika
Nakon čudesnog umnažanja kruhova kada je Isus silno mnoštvo nahranio, narod nije krio svoje oduševljenje. Čak su ga htjeli zakraljiti. Isus je svjestan da to oduševljenje nije zbog njegove osobe nego zbog kruha: "tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se". U svojoj duhovnoj sljepoći nahranjeno mnoštvo ne prepoznaje u Isusovoj gesti umnažanja, lomljenja i dijeljenja kruhova čin i izričaj Božje ljubavi prema čovjeku, što mi možemo iskusiti u sakramentu euharistije. Dok je narodu stalo samo do kruha, Isus ih želi povesti dalje od kruha: do Onoga koji daje taj kruh.
Blagdan prvog hrvatskog blaženika u njemu posvećenoj zagrebačkoj župi svečano je proslavljen i ove godine. Nakon devetnice i osmišljenog misnog trodnevlja, proslavljen je blagdan bl. Augustina Kažotića, dominikanca i zagrebačkog biskupa na prijelazu iz 13. u 14. stoljeće. Svečano misno slavlje predvodio je umirovljeni gospićko-senjski biskup, mons. Mile Bogović u koncelebraciji s provincijalom Hrvatske kapucinske provincije fra Jure Šarčevićem, svećenicima okolnih župa te brojnom braćom dominikancima. U pozdravnoj riječi biskup Bogović, uz želju da blaženi Augustin Kažotić što skorije bude proglašen svetim, izrazio je zahvalnost što se našao u lijepoj crkvi, koja nosi ime prvog hrvatskog blaženika o kojemu je sam mnogo čitao te mu se utjecao.