Augustin Kažotić i "kršćanska" uljudba njegova doba

Detalji

Kreirano Srijeda, 12 Prosinac 2012 09:09

 

Slika bl. Augustina Kažotića u proferskoj zbornici KBF-a u Zagrebu iz 1998. Naslikao akademski slikar, dominikanac Anastazio P. Petrić, OP.

 

Trogiranin rodom (rođen oko 1263.), Splićanin nižom, a Parižanin visokom izobrazbom, Zagrepčanin zenitom svoga svećeništva, tj. svoga biskupovanja (1303.-1323.), biskup lucerski odnosno žitelj Kalabrije, u tada napuljskom kraljevstvu, dominikanac po pripadnosti redu i duhovnom usmjerenju (propovjednik, učenjak i naučavatelj), blizak prijatelj i osobni kapelan pape Benedikta XI., poznanik pape Klementa V. i suradnik pape Ivana XXII. (po imenu prvog prethodnika pape Ivana Dobrog), vrstan teolog po izobrazbi i oštroumlju, praktičan čovjek s obzirom na potrebe biskupske službe, bistar i razborit u pitanjima tumačenja katoličkog nauka, prijatelj siromaha, širitelj prosvjete, promicatelj liturgije, pobožnosti i crkvenog pjevanja, branitelj crkvenih prava i imanja od presizanja gramzivih velikaša, pa i od samoga kralja hrvatsko-ugarskog Karla Roberta (Anžuvinca), već za života na glasu kao svet i čudotvorac blaženi Augustin Kažotić povijesna je točka i čvorište u kojem su se povezale, napregnule i svoj pročišćeni kršćanski izraz našle mnoge različitosti i protuslovlja, ali i muke i nevolje, no i uzvišena nagnuća i ostvarenja onoga doba.

Danteov suvremenik

Bio je, vremenski gledano, suvremenik velikoga talijanskog pisca Dantea, firentinskog pjesnika i izagnanika, u čemu se taj dodiruje s Augustinom, koji je kao biskup, godine 1319., voljom tadašnjega kralja hrvatsko-ugarskoga, postao u Zagrebu persona non grata. Rodio se dvije-tri godine prije Dantea, a umro dvije godine prije njega. Važno je to reći, prije svega, radi vremensko-duhovnog određivanja odnosno ”smještanja u povijesno-društveni kontekst”. Dantea u kulturno-duhovnoj povijesti Zapada književni i drugi povjesničari označuju kao velikana koji se pojavio na vrhuncu, u doba pune zrelosti, pa i prezrelosti, toga jedinstvena i neponovljiva doba što ga je talijanski humanizam - po mišljenju znamenitoga poznavatelja latinskog srednjovjekovlja E. R. Curtiusa: posve neopravdano - označio kao razdoblje ”između”, tj. kao ono što je došlo nakon staroga, i trajalo do nastanka novoga vijeka, kao dvaju ”pravih”, velikih razdoblja - dakle kao srednji vijek.

Osim toga, u svima znanim opisima što ih je Dante ostavio u svojoj Božanskoj komediji - u nebrojenim prizorima bezakonja, krvavih obračuna između talijanskih stranaka, obitelji i porodica, gradova, velikaša i ostalih sudionika tolikih nemira, sukoba i krvoprolića, u događajima i stanjima ratovanja i pobuna, spletki i krvavih dvoboja, otimačine i prevara, bezdušne osvete, borbi za posjede, moć i vlast te svih drugih antagonizama što su tada harali talijanskim poluotokom, pa i drugim dijelovima Europe - zrcali se i ne mnogo blaže, lakše ili bolje stanje kakvo je tada, i ne samo tada, prevladavalo i u hrvatskim zemljama.

Nakon propasti dinastije narodne krvi krajem 11. stoljeća i ulaska Hrvatske u personalnu uniju s Ugarskom na početku 12. stoljeća, nakon što su Tatari poharali hrvatske krajeve sredinom 13. stoljeća, u razdobljima jačanja bosanskog autonomaštva, nametanja ugarske odnosno kraljevske volje hrvatskim krajevima, otimanja Mlečana za hrvatske otoke i obalne gradove, a posebice nebrojenih paktova i međusobnih sukoba, obračuna, prevrata i preokreta bilo u vezi s izborom hrvatsko-ugarskih kraljeva, bilo u vezi s pitanjima podjele vlasti, moći i vlasništva nad zemljama i gradovima među hrvatskim velikašima, u doba feudalne, strukturiranosti i pozicioniranosti Crkve (s crkvenom desetinom, indulgencijama, bogatstvom, raskoši i svjetovnom moći), kao dostojnog takmaca svjetovnim vladarima i velikašima, u doba ”nepostojanja” seljaštva kao ikakva čimbenika društvenih odnosa, no doba kada su i mnogi gradovi već imali status ”slobodnih kraljevskih gradova” (tj. svoje statute), u desetljećima kada je već bitno oslabljena središnja kraljevska vlast, čega je pokazatelj bilo slabljenje županija kao jedinica državnog ustroja (lokalne uprave i samouprave - nasuprot lokalnim moćnicima i uzurpatorima), naumljenih da budu u službi središnje vlasti i ostvarivanja vladavine prava (iliti pravne države) - u takvim prilikama živio je i upravljao zagrebačkom biskupijom nepunih dvadeset godina trogirski sin, pariški đak i dominikanski redovnik Augustin Kažotić.

Na širem, europskom planu bilo je to doba stalnih borbi i nadmetanja kraljeva i njihovih potomaka za prijestolja, krune i zemlje, a plemića i velikaša za utjecaj, moć i posjede, sve ”potpomognuto” povremenim najezdama osvajačkih naroda sa strane, dok je Mediteran postajao sve zatvoreniji od Osmanlija, koji su na potezu od Gibraltara pa sve do Palestine, Sirije i Male Azije vrebali priliku za početak svoga budućeg prodora u, sve nesložniju i sve razdrtiju, Europu. Bilo je to doba rastvaranja i raspadanja srednjovjekovnog univerzalizma i (globalnog) jedinstva dosegnutoga, bar na trenutke, u najsvjetlijim trenutcima snažne karolinške vlasti.  

Pomoć nemoćnoga pape

Srednji vijek bio je, često se tako tvrdi, doba cezaropapizma (danas bismo rekli: fundamentalizma ili integrizma) takva europskoga (zapadnjačkog) ustroja u kojem je vrhovnu duhovnu i svjetovnu vlast nad svima - nad narodima, vladarima, Crkvom i velmožama- imao rimski papa, kao crkveni poglavar, u čijim su rukama bili (Petrovi) ključevi raja: spasenja ili propasti, koji se određuju već na ovome svijetu. Pa ipak, koliko je takva ocjena u biti i de facto pretjerana i netočna, ili bar vrlo relativna, pokazuje i iskustvo Kažotićevo s papom Ivanom XXII.

Taj papa upravljao je Crkvom iz francuskoga Avignona, jer nije smio, nakon izbora za papu, poći u Rim. Već to - avignonsko sužanjstvo niza papa - pokazuje mnogo realističnije koliko je to ”apsolutna” bila njihova stvarna moć. No, kada je papa Ivan XXII. uzeo godine 1319. u obranu biskupa Kažotića pred hrvatsko-ugarskim kraljem Karlom Robertom, ovaj mu je - unatoč Papinu otvorenom zauzimanju - čak zabranio povratak u Zagreb. I tako, naš se biskup - unatoč tobože neograničenoj moći i autoritetu papâ - nije više u Zagreb ni vratio, nego je još tri godine upravljao zagrebačkom biskupijom iz Avignona, sve dok se Sveti Otac nije posve uvjerio da tu ni papinski autoritet više ništa ne može postići niti izmijeniti. Dok nije uvidio da je u tom trenutku u toj stvari i on nemoćan. Pa je Kažotića razriješio biskupske službe u Zagrebu, imenujući ga odmah za biskupa talijanskoga grada Lucere.

Kažotić je s Anžuvincem - koji je na prijestolje zasjeo nakon što je izumrla loza Arpadovića i preuzeo kraljevska znamenja sv. Stjepana, utemeljitelja ugarske države iz godine 1000. - došao u sukob iz, kako to povjesničari tumače, patriotsko-eklezijalno-socijalnih razloga: ”Da obrani interese vlastitog naroda, čiji je bio i politički predstavnik, zagrebački biskup se ljeti 1318. uputio u Avignon da u Petrovog nasljednika zatraži zaštitu za prava Crkve i obespravljenih.”

Točnije rečeno, a iz ostalih dijelova netom citirane knjige te iz drugih povijesnih prikaza i osvrta može se vidjeti da problem nije bio samo u kralju, koji je, doduše, nastojao ojačati i što više uspostaviti svoju apsolutističku vlast, nego i u (hrvatskim) velikašima i velmožama, ali i u oportunističko - pohlepnom mentalitetu višega (hrvatskoga) klera, koji se radi materijalnih probitaka okretao onim moćnicima koji bi trenutno “imali visok rating”. Uostalom, upravo okružen takvima biskup je Augustin propisao zaštitu za siromašne bogoslove (od samovolje kanonika-lektora, tj. od segregacije onih kojima su roditelji bili siromašniji), kako bi izobrazbu za svećenika mogli ravnopravno steći i oni čiji roditelji nisu bili dovoljno bogati da bi troškove izobrazbe adekvatno i platiti.

Feudalistička zmešarija i obrana pravovjerja

No, i kralj i velikaši i kaptolski prelati i uopće sva ta feudalistička zmešarija evanđelja i Crkve s najpoganskijim pa i s najnekršćanskijim sredstvima borbe za utjecaj, moć, vlast, časti i bogatstvo - u što je bio obično upleten potkupljivi (korumpirabilni) viši kler, nerazdvojno (u skladu s, na nižim razinama ostvarivanim, ”cezaropapizmom”) povezan s poglavarstvima i silama (sv. Pavao) tadašnje, ovaj put tobože “kršćanske uljudbe (civilizacije)”, manje ili više karakterno deformiranima sudjelovanjem u spletkama, pohlepi, osvetoljublju i svemu onome što je uistinu i do srži oprečno nauku Isusa Krista - sve to bila je samo jedna od antinomija ili teško rješivih anomalija Kažotićeva doba.

U susjednoj, hrvatskoj Bosni cvalo je istodobno, polupritajeno-poluiskreno, krivovjerje - perzistirala je ”Crkva krstjanska”, ”bosanski krstjani”, što je izazivalo brojne, ne samo teološke i crkveno-disciplinarne, kontroverze nego (kao uvijek) i državnopravne posljedice, pa i dalekosežne posljedice za daljnja stoljeća (tj. glede bližeće se, petstogodišnje turske okupacije, a onda i svega onoga što se zbivalo nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine . 1878.).

Posvuda pak široki seljački i drugi slojevi živjeli su u dubokoj neprosvijećenosti, oskudici, obespravljenosti i siromaštvu. Istodobno, pokreti kršćanskog radikalizma, kao što su bili novi redovi poput franjevačkoga, posebice njegova spiritualistička orijentacija, htjeli su drugu krajnost: htjeli su - očito kao tuk-na-utuk - da se Crkvi propiše sve posve suprotno od onoga kako je ona tada, kao institucija, bila strukturirana; htjeli su da vjernici ne bi smjeli baš ništa materijalno ni imati ni posjedovati ni čime takvim raspolagati. Jak i valjda neponovljiv pauperistički žar i zanos buknuo je tada među pristašama apsolutnog siromaštva kao zagovornicima navodno dosljedne vjernosti evanđelju.

S treće strane, pojave različitih krivovjerja, praznovjerja, gatanja, čaranja, zazivanja zlih duhova i slično uzimale su maha (pune ruke posla imali su crkveni istražitelji - inkvizitori, a dilema je bila: ojačati inkviziciju, ili tražiti neke druge metode obrane kršćanske vjere i katoličkog pravovjerja, pa i same kršćanske slike, i ustroja, svijeta), zatim raskalašeni poganski običaji i svakojaka vjerovanja ili životne prakse do temelja su potresali - naoko, i ne samo naoko, grandiozan - sustav srednjovjekovnoga katoličkog svijeta.

Bez privatnog dnevnika i memoara

Doista je šteta što nije sačuvano nikakvo Kažotićevo privatno razmatranje tih i sličnih tema, recimo njegov privatni dnevnik ili memoari, kako danas držimo da bi bilo ”logično” da ga svaki mislilac vodi, ili koje privatno, osobno pismo kakvu prijatelju iz ”grada svjetlosti” - s pariške Sorbonne, ili njemačkom pravniku i liječniku Arnoldu iz Bamberga. Pariz je tada uistinu bio intelektualna prijestolnica Europe; učilište je bilo slavno po mnogim profesorima, a nedugo prije Kažotićeva studiranja na Sorbonni je predavao i sv. Toma Akvinski - jedan od nedvojbeno najvećih umova u povijesti kršćanskoga, katoličkoga Zapada. U odnosu na uzvišeni, ”sveti” nauk Akvinčev, u odnosu na naučavanja drugih umnika, u odnosu na stroga pravila brojnih prosjačkih i kontemplativnih redova, životna je i društvena zbilja bila od svega toga, po brojnim značajkama, daleko tisućama svjetlosnih godina. Stvarnost je u odnosu na proklamirani ideal bila u mnogo čemu toliko drukčija da današnji promatrač ne može razumjeti kako je sva ta različitost i međusobna protivnost mogla uopće istodobno postojati, ko-egzistirati. Kako je uopće mogla ”stati u isti okvir”.

”Do kakvih je nečovječnih krajnosti vodilo baš to miješanje vjere i žudnje za osvetom, dokazuje u Engleskoj i Francuskoj ovladali običaj da se na smrt osuđenima uskrati ne samo posljednja pomast nego i ispovijed da im se ne spase duša i da im se strah od smrti pooštri još i strahom od paklenih muka”, svjedoči vrstan znalac toga doba Johan Huizinga u svome klasičnom djelu Jesen srednjeg vijeka.[1][2] On u nastavku već citiranoga spominje i jedan slučaj u kojem je sudjelovao Kažotićev poznanik i suvremenik, papa Klement V. (1305.-1314.), koji je zapovjedio da se osuđenima odobri barem sakrament pokore. Ali sve to njegovo nastojanje bilo je u početku uzaludan trud, jer je zahtjev naišao na protivljenje kancelara Pierrea d'Orgemonta, a zatim i kralja Karla V., zvanog Mudri. Taj se svojski odupirao do 1307., kada je ipak popustio i udovoljio papinskom traženju, te izdao odgovarajući edikt. (Ali su se slučajevi nepridržavanja kraljevskog edikta događali i dalje, sve do u 16. stoljeće.)

Danas je teško i pojmiti svu kršćansko-nekršćansku ambivalentnost srednjovjekovlja, koja nije obuhvaćala samo okrutnost nego i izljeve za danas nepojmljiva suosjećanja, pobožnosti i milosrđa: ”Na jednoj strani strašna okrutnost prema siromašnima i nemoćnima, a na drugoj beskrajna ganutljivost, najdublji osjećaj srodnosti sa siromasima, bolesnima i ludima, ono što, povezano s okrutnošću, poznajemo još iz ruske literature.”

Pomaganje, ne sankcije

Biskup Augustin gledao je očima prosvijećena vjernika, poštena mislioca, pravednika i hrabra čovjekoljupca stanje koje ga je okruživalo i u kojem je, skupa sa Crkvom zagrebačkom, stenjala zapravo cijela tadašnja Europa (sa svim implikacijama koje su odredile budućnost nje same i Crkve odnosno vjere i kršćanskih vrijednosti, sve do suvremenog neopoganstva, zahvaćenošću mnogih astrologijom, vještičarenjem, zazivanjem zlih duhova, vidovnjaštvom, sumnjivim iscjeliteljstvom, a popraćeno sve većim slabljenjem ili čak zgasnulošću vjerskoga žara). Možemo samo zamišljati što je on sve u takvim protuslovljima mislio i osjećao, no u onome što je od njega ostalo zapisano ne nalazimo bijesa, srdžbe ni zdvajanja, nego samo smirene, teološke, teoretske raščlambe u kojima se očituje i prisutnost zreloga životnog iskustva. Kažotić ne dramatizira, ne traži i ne očekuje nemoguće, ne zanosi se prijekim rješenjima niti poseže za duhovnim, moralnim ili teološkim rigorizmom (za sankcijama protiv vjersko-moralnih prijestupnika ili procesima protiv počinitelja zločina protiv čovječnosti), unatoč svoj skolastičkoj sklonosti i osposobljenosti za vjerno čitanje i tumačenja Svetoga . pisma i crkvenog nauka.

Kažotićevo razumijevanja Svetoga . pisma i katoličke predaje ima u sebi nešto toplo i realistično. Zamoljen od spomenutoga pape Ivana XXII. da - dok boravi u Avignonu - izloži svoje viđenje dvaju krupnih crkvenih problema toga doba, naime odnos prema siromaštvu kao teološkoj činjenici i odnos prema različitim oblicima praznovjerja koji se dodiruju s krivovjerjem i svetogrđem, zagrebački je biskup staloženo i blago, dosljedno i argumentirano iznio svoje poglede u dvjema raspravama, koje su imale utjecaja i na papinske odluke s tim u vezi. Ukratko, mnoge teološki nedopustive prakse pokušao je razumjeti kao u prvome redu posljedicu neznanja - a ne zlonamjernosti onih koji te prakse obavljaju, a kategorički imperativ po kojem kršćani ne bi smjeli ništa od materijalnih stvari ni imati niti posjedovati otklonio je snagom uvjerljivih citata iz Svetoga . pisma odnosno njihova implicitnog tumačenja. Drugim riječima, pojednostavljeno govoreći, nije išao na ruku jačanju inkvizicije, nego prosvjete - kao metode, a isto tako nije odobravao nazore revnujućih franjevačkih fraticellijevaca, nego umjerenijih franjevačkih konventualaca, dokazujući da ”siromaštvo nije savršenstvo po sebi”, nego da je ono samo sredstvo za postizanje (vjerničkog) savršenstva.  

Moćnici i svijet, djela i smisao

U onako pretjeranim zanosima i drastičnim anomalijama svoga doba, Kažotić je bio stabilan i uravnotežen vjernik i duhovni pastir. Vjerujući promišljatelj kršćanske vjere i doktrine, poznavatelj Svetoga pisma i djelâ crkvenih pisaca, po oslanjanju na razum u razumijevanju svih, pa i najdubljih vjerskih istina te po propovjedništvu dostojan učenik sv. Tome i sv. Dominika, bio je ujedno misliocem kroz čije kristalno čiste, znanstveno fundirane sintagme, rečenice i diskurse ne struji ništa drugo doli postojanost u katoličkoj vjeri razmatranoj svjetlom razuma. Dok kroza sve struji blaga i diskretna, ali odlučna i dosljedna kršćanska dobrota! I sve to u vizualizaciji, na pozornici uma koja pretpostavlja, negdje iza scene, kao dublji background, onu životnu mudrost i kršćansku duhovnost o kojoj, u obliku tekstualnog traga, nisu sačuvana svjedočanstva. Ali su zapamćena djela: djela milosrđa i pravednosti; djela pomaganja onima kojima je potrebna voda, kruh, zdravlje; djela pouke i prosvjećenja; djela pobožnosti; djela čudotvornosti.

Sudbina blaženoga Augustina Kažotića u ono doba, može se bez pretjerivanja reći, ogledan je primjer egzistencijalne situacije, odnosno kršćanske egzistencije. A ona se uvijek, ne samo u ovome našem, navodno visoko personaliziranom dobu, suočava s grubošću, okrutnošću, nepravednošću i nesređenošću, pa i sa strahotnošću svijeta u kojemu je subjektu koji sve to spoznaje živjeti, misliti, osjećati i djelovati. Svijeta u kojem je često zaista teško naći čak jednu jedinu čvrstu točku o koju bi se mogla osloniti poluga pojedinčeva poslanja, kako se to tradicionalno govorilo, odnosno poluga angažmana, kako se to danas uobičajilo govoriti.

Ako je, primjerice, Kažotić u sporu s kraljem našao zaštitnika u osobi samoga tadašnjega pape, mnogi bi danas pomislili da je to moralo biti dostatno za uspjeh. No, nije bilo dostatno! I papinstvo je tada, premda nikada u povijesti nije bilo jače nego tih stoljeća, bilo zapravo veoma ograničeno, sputavano i limitirano voljom onih koji imahu političku vlast, ”divizije” te ekonomsku i drugu moć. (Otvoreno govoreći, papinstvo je danas neusporedivo slobodnije i autonomije u vođenju Crkve nego što je bilo onda, kada je naoko raspolagalo enormnom društvenom, političkom, duhovnom i tvarnom moću.) Pa ipak, spomenuti kralj, koji je Kažotića ”prognao” iz Zagreba, nekoliko godina nakon toga pokazao se veoma širokogrudan u vraćanju ili davanju Crkvi zagrebačkoj različitih dobara i imanja (možda baš zato da bi ispravio očite nepravde, a i zato što je Kažotić, kada se na njega žalio papi, bio i prema njemu samo - pravedan.)

Doba u kojem je živio Kažotić i dileme s kojima se njegovo doba susretalo bili su u mnogočem prijelomni i presudni za budućnost Crkve, kršćanstva i cijeloga Zapada. S jedne strane, Europom je i dalje harala neobuzdana, poganska narav doduše pokršćanjenih, ali još uvijek neuljuđenih plemena, sukobljenih naroda i njihove gramzivo-pohlepno-beskrupulozne vlastele, koja je najčešće bila mnogo bliža oligarhiji negoli istinskoj aristokraciji, bliža sebičnim interesima nego općemu dobru. Mnogi regionalni i lokalni, svjetovni ali i crkveni silnici otimali su se u svim vrstama sukoba i obračuna u prvome redu za posjede i imanja, za kmetove i časti, dok su samo neki od njih pritom mislili i na ono što danas volimo imenovati ”nacionalnim interesima”, ili ”društvenom pravdom”, ili ”ljudskim pravima”, da ne spominjemo istančanije, evanđeoske vrednote kojima su bili ispunjene knjige istinitoga katoličkog nauka. Jedan od potonjih bio je i zagrebački biskup Augustin.

Taštine, pakao i milosrđe

U cijeloj toj srednjovjekovnoj gunguli loše je prolazila već i sama spoznaja ideala. Bog je u redovitoj svakodnevici - osim u jedinstveno srednjovjekovnim prigodama ili trenutcima nevjerojatnoga vjerskog žara, zanosa i oduševljenja (flagelantskoga ili eruptivno-delirijskog ili liturgijsko-fascinantnog tipa) - ostajao visoko na nebesima, zastrt tamnim oblacima međuljudskih pomutnji i dimovima kainovskih nedjela. Europa neuljuđena, Europa nekristijanizirana, Europa nasilna, nesložna, razdrta, dok njome harače svakojake zločinačke organizacije, i dok domovinu raskopavaju, ”za volju ne znam kome” (Matoš), pronevjeritelji i neodgovorni onodobni tycooni. Blaženi Augustin, kao sam čovjek (Ivan Kozarac), nije ipak, ni kada mu je bilo najteže, htio u bližnjima vidjeti sartreovski pakao, a nije ostalo ni traga da bi društvo promatrao poput Erazma Rotterdamskoga, koji je oštroumno i duhovito, podrugljivo i sarkastično, promatrao i opisivao društvo i ljudske slabosti kao puki sajam taština. Dok je Erazmo, kao uznositi aristokrat duha, koji se uzdiže nad ljudsku bijedu, posvuda nalazio potvrdu za tezu o ispraznosti svijeta (vanitates vanitatum et omnia vanitas), Kažotić je, jednostavno, vjerovao, molio, mislio, pisao i činio dobro - ono dobro u koje je u danim prilikama i okolnostima mogao vjerovati, za nj moliti, o njem misliti, pisati i činiti ga.

Uz vrijednu potporu koju mu daje katoličko zajedništvo, pa čak i uz snažnu naklonost samih papa (s kojim je imao, rekli bismo danas, ”jaku vezu”), u brojnim situacijama on je ipak bio zapravo sam - suočen s mnogim pitanjima o smislu, u trajnoj razapetosti između zamisli i zbilje, idealiteta i realiteta. Nije mu bilo lako, ali nema ni tragova da bi zdvajao, ili da ga je u suočenju s okrutnostima hvatala egzistencijalna kriza smisla. Nije ni osuđivao (za razliku od Dantea, koji je brojne svoje suvremenike i poznanike glatko ”strpao” u Pakao). Po vjeri se susretao s Božjom milošću, koja je, unatoč svemu, bila izobilna. To su njegovi suvremenici, a poslije i kasniji naraštaji, osjetili i prepoznali kao znamen svetosti. Kalabrijski vojvoda i napuljski potkralj (!) Karlo - koji je čak bio u krvnom srodstvu s Karlom Robertom, premda je tada imao oprečne političke interese onima hrvatsko-ugarskoga kralja - obratio se već godine 1325., dvije godine nakon biskupove smrti, papi Ivanu XXII. s molbom da naredi ”da se počne istraživati o (svetačkom) životu Augustina Kažotića i o njegovim čudesima”. Pa je i istraženo.

Smisao (polu)anonimnih

A to što se bula o njegovu proglašenju blaženim ili svetim poslije izgubila, pa ga je iznova valjalo proglasiti (samo) blaženim, te nastaviti sve do danas postupak za proglašenje svetim, svojevrsni je paradoks (rekli bismo danas, posve profano, da je, u neku ruku, imao peh). Ali možda bi se tu činjenicu moglo gledati i kao znak upozorenja kako je i ”(polu)anonimnost” česta značajka ljudi posvećena života. Posebno kada blaženici ili sveci potječu iz ”malih”, (polu)anonimnih naroda ili (gledano očima ”velikih” povjesničara iz ”velikih” naroda) ”nepovijesnih” pokrajina i cijelih takvih kultura, ili ”satelitskih” krajevnih Crkava i ”marginalnih” kultura. Stoga bi se uz ime našeg blaženika možda moglo i trebalo staviti i mnoge anonimne svjedoke vjere, podnositelje progonstva zbog istine i pravde, dobročinitelje i dobrotvore na hrvatskim, i drugim, stranama. I to baš u kontekstu povijesne, današnje i sutrašnje, tvarne i duhovne, Europe velikih. Sve one koji su i glede samoga povijesnog spomena i pamćenja o njima - temeljem (ne)dokumentiranosti i (ne)interpretiranosti njihovih života i djela (o mogućoj njihovoj kanonizaciji da se i ne govori) - prošli mnogo lošije od ipak poznatoga i s pravom priznatoga biskupa zagrebačkog i lucerskog biskupa, za sada (samo) blaženoga Augustina Kažotića.

U Zagrebu, 3. srpnja 2001., na blagdan sv. Tome apostola

Zdravko Gavran