Zašto kažotićeva godina?
- Detalji
- Kreirano Srijeda, 12 Prosinac 2012 09:00
Portret bl. Augustina Kažotića iz Muzeja grada Zagreba, rad slikara Johanna Jacobea iz 1747. godine Fototeka Muzeja grada Zagreba.
***
Zaborav je opća pojava u ljudskom društvu. Brzo se zaboravlja na one koji su svojevremeno odlučivali o tijeku ljudske povijesti, one koji su ispunjavali prve stranice najtiražnijih novina i časopisa ili redovito bili na najudarnijim mjestima radijskih i televizijskih emisija. Imajući to u vidu normalno je zapitati se radi čega navraćamo na život i djelo Augustina Kažotića, čovjeka koji je živio potkraj 13. i početkom 14. stoljeća? Što nas je potaklo da jednu cijelu godinu njemu posvetimo?
Velikan hrvatske povijesti
Augustin Kažotić (o.1260/65.-1323.), Trogiranin i dominikanac, postavši zagrebačkim biskupom (9. 12. 1303.), zadužio je zagrebačku biskupiju i cijelu Crkvu kod Hrvata brojnim djelima neprolazna značenja od kojih spominjemo tek nešto:
a) Utemeljitelj katedralne škole i visokoga školstva
Svjestan da je znanje izvor svakog napretka Augustin Kažotić svojski se založio za temeljitiji moralni odgoj i intelektualnu izobrazbu dijecezanskoga klera. Zbog toga, a u duhu Trećeg lateranskog sabora (1179), utemeljuje u Zagrebu katedralnu školu. U 18. zaključku spomenutoga sabora insistira se da “Crkva treba zbrinuti potrebne ne samo u onome što se odnosi na uzdržavanje tijela nego i u svemu što pridonosi napretku duha (te da) spriječi kako siromašni i oni bez obiteljskog imetka ne budu u nemogućnosti poći na nauke i napredovati u znanju”. Utemeljujući katedralnu školu, prvo visoko učilište u Hrvata, biskup Kažotić osigurava crkvenu nadarbinu voditelju škole kanoniku-lektoru i njegovim pomoćnicima da “bez naknade poučavaju klerike zagrebačke biskupije i sve siromašne studente, otvarajući im tako putove znanja”.
Utemeljitelj katedralne škole, ustrojene po uzoru na Fakultet ‘artium’ Pariškog sveučilišta i dominikanske ‘svečane studije’, strogo određuje da magistar, u ime poštovanja ne smije ništa, pa čak ni najmanje usluge, tražiti od “siromašnih studenata koji prose ili bi prosili da ih netko iz milosrđa ne uzdržava”. Kažotićeva katedralna škola u kulturnom, političkom i vjerskom središtu svih Hrvata, prva je visoka škola u Hrvatskoj, u kojoj naziremo fakultete ‘artium’ (filozofije i teologije), o čemu svjedoče i dragocjeni rukopisni kodeksi, koje je učeni Trogiranin donio u Zagreb ili ih je naručio za potrebe studija. Današnja Metropolitanska knjižnica u Zagrebu posjeduje iz Kažotićeva razdoblja temeljna djela za studij latinske klasične i srednjovjekovne književnosti, astronomije-astrologije, matematike, spise iz zemljopisa, metereologije, zemljomjerstva i drugih tzv. ‘laičkih znanosti’, a uz njih i ne manje važan fond biblijskih i teoloških djela iz patrističkog i skolastičkog razdoblja, ali i druge dragocjene spise.
b) Zajedničko (kolektivno) rješavanje crkvenih problema
Augustin Kažotić je svjestan da sam kao biskup ne može puno učiniti na pastoralnom (dušobrižničkom) radu svoje prostrane dijeceze bez svestrane suradnje i zalaganja klera. Revno je obavljao pastoralne posjete vjernika i svećenika i tako i sam nailazio na brojne i teške probleme. Upravo zato odlučuje se da preko biskupskih sinoda, a u zajednici sa svojim klerom, najprije uoči a potom marljivim i nesebičnim radom ukloni zapreke koje stoje na putu svestrane obnove povjerenih mu vjernika i klera. Prema pisanju nekih povjesničara biskup Kažotić je održao je više dijecezanskih sinoda. Takvim postupcima Kažotić je u izvjesnom smislu preteča zajedničkog rješavanja duhovnih i materijalnih problema što će se isticati u kasnijim razdobljima crkvene povijesti.
c) Apostol mira
Kažotićevi životopisci ističu da se je on očitovao kao čovjek blaga i strpljiva duha s posebnom sklonošću prema pravednosti. Upravo radi toga često se od njega traži savjet u rješavanju brojnih i teških međuljudskih odnosa. Radi ilustracije mogu se navesti dva slučaja. Knezovi Babonići koji se nisu se mogli složiti kod diobe svoje imovine, pozvali su Kažotića u Topusko da im bude savjetnik i sudac. Vrlo uspješno rješava spor između zagrebačkih cistercita sv. Marije i zagrebačkih redovnica glede nekih posjeda na Savi uz crkvu sv. Jakova.
d) Pobornik ljudskih prava i zaštitnik siromaha
Augustin Kažotić svojim brojnim karitativnim postupcima očituje svoje zanimanje za bolesne, nemoćne i siromahe. Valja se prisjetiti da se Hrvatska još nije posve oporavila od strahota uzrokovanih provalom Tatara, koji su ognjem i mačem uništavali sve do čega su došli, kad eto nove nesreće. Potkraj 13. stoljeća u Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu vode se prjestolonasljedne borbe između Arpadovića i Anžuvinaca. To je vrijeme pljački, nasilja, ubijanja i raznovrsnih nepravdi. Plemići su se osilili, kršili su temeljna ljudska prava i nanosili brojna zla svojim suvremenicima. Ljudi i ustanove pripušteni su vlasteli i drugim silnicima na milost i nemilost. U to i takvo vrijeme naše nacionalne i vjerske prošlosti na scenu stupa blaženi Augustin Kažotić, koji u tim teškim vremenima pokazuje puno ljubavi i razumijevanja prema svima a osobito prema najpotrebnijima i najugroženijima za koje se nitko nije brinuo i koji ni u koga nisu mogli tražiti pomoć i zaštitu. Da ublaži bijedu naroda, Augustin u sjeni katedrale gradi hospicij, neku vrst prihvatilišta za prijem i njegu putnika i siromašnih.
Prema nekim povijesnim dokumentima u Kažotićevo vrijeme u Zagrebu su bile tri ubožnice: kod sv. Petra, na Novoj Vesi i ova posljednja kod katedrale. Uzdržavanjem tih karitativnih ustanova biskup Kažotić želio je ljudima na rubu društva i u nemogućnosti da ostvare temeljna ljudska prava na hranu, odjeću, obuću, stan i liječenje, pružiti ono što im tadašnje društvo nije moglo osigurati. Govoreći o Kažotiću kao promicatelju ljudskih prava treba napomenuti da njegov otac Nikola Kažotić u oporuci od 17. studenoga 1317. daje slobodu svim svojim slugama i sluškinjama: “Isto tako dao je /tj. Nikola Kažotić/ slobodu svim svojim slugama i sluškinjama, muškarcima i ženama, tako da su slobodni od svakog služenja na koje bi bili obvezatni na bilo koji način...” S pravom se može pretpostaviti da je na takvu odluku Nikole Kažotića zasigurno utjecao njegov sin blaženi Augustin Kažotić.
e) Teološki pisac
Augustin Kažotić autor je dvaju kraćih teoloških rasprava nastalih za vrijeme njegovog prisilnog boravka u Avignonu između 1318.-1322. godine, koje ga inače smještaju na sam početak razvoja teološke literature u Hrvata. U raspravi O pitanjima krštavanja slika i drugim praznovjerjima, koja je nastala prije 22. kolovoza 1320. zagrebački biskup analizira pojam “krivovjerja”, tumači značenje riječi “gatanje” i “zazivanje duhova” i opširno govori o pojmu “svetogrđa” i svetogrdnim činima. Kao pastir povjerenih mu vjernika Augustin se mogao uvjeriti koliko je vjera običnog kršćanskog puka isprepletena praznovjerjem, koje on u spomenutoj raspravi opravdava ponajviše neukošću i neznanjem. O tome navodi dva zanimljiva primjera. Prvi se odnosi na tada uvriježeno mišljenje da sakramenti mogu poslužiti kao uspješan lijek protiv mnogih bolesti. Tako se držalo da sakrament krštenja ima moć protiv gube a da se sakramentom sv. potvrde može izliječiti glavobolja.
Pretpostavlja da ovakva shvaćanja najvjerojatnije potječu od prastarog običaja da se prilikom sv. krštenja tijelo krštenika uranjalo u vodu ili da se sakrament sv. potvrde utiskuje na čelo potvrđenika. Druga rasprava, nastala potkraj 1321. ili na početku 1322. sadrži Augustinovo mišljenje O materijalnim dobrima Krista i njegovih učenika. Uz pomoć brojnih svetopisamskih tekstova i navoda crkvenih otaca dokazuje da su Krist i apostoli stvarno posjedovali materijalna dobra kao njihovi punopravni vlasnici unutar zajednice. U duhu naučavanja sv. Tome Akvinskoga Kažotić naglašava da siromaštvo nije savršenstvo po sebi, nego samo sredstvo za postizavanje savršenstva.
Augustin Kažotić čovjek europskog značaja
Augustin Kažotić je čovjek koji nadilazi okvire Hrvatske i predstavlja nam se kao ličnost europskoga značenja potvrdu toga navodimo nekoliko činjenica.
1) Papa Bonifacije VIII. 1301. godine šalje u Ugarsku i Hrvatsku poslanstvo koje je trebalo pripraviti dolazak Anžuvinaca na ugarsko-hrvatsko prijestolje. Voditelj izaslanstva bio je kardinal Nikola Boccasini, bivši vrhovni učitelj (general) dominikanskoga reda. Ovaj je među inim u to polanstvo pozvao i Augustina Kažotića što pokazuje da je veoma cijenio njegove intektualne i duhovne sposobnosti što će Boccasini kao papa Benedikt XI. istaknuti u buli imenovanja Kažotića zagrebačkim biskupom: “Napokon poslije nego smo brižljivo razmišljali o popunjenjue Zagrebačke Crkve i poslije zdušnog vijećanja o tom predmetu s našom braćom (kardinalima), kao je to narav stvari zahtijevala, upravljamo oči naše pameti na tebe, člana Reda braće propovjednika, kojega iz prijateljskog poznavanja uočismo kao učena, urešena ozbiljnošću ponašanja, zauzeta za duhovne stvari, vješta u vremenitim stvarima”.
2) O ugledu Augustina Kažotića ne samo među ugarsko-hrvatskim episkopatom nego i u cijeloj Crkvi govori i činjenica, da je papa Klement V. pozvao njega zajedno s kaločkim nadbiskupom i erdeljskim biskupom na opći crkveni sabor u Vienneu, gradu južno od Lyona. Spomenuti sabor započeo je 16. listopada 1311. i trajao je do 6. svibnja 1312. Na saboru je, na pritisak francuskoga kralja Filipa IV. Lijepog, bulom pape Klemenat V. od 22. ožujka 1312. ukinut templarski red, a rješavala su se i razna druga crkvena pitanja. Zanimljivo je spomenuti da je na tom saboru ukinut privilegij pape Benedikta XI., koji je Kažotića pismom od 27. prosinca 1303. izuzeo od plaćanja “desetine ili bira ili bilo kojega novčanog utjerivanja, zvalo se ono kako mu drago”. Nakon ukinuća templarskoga reda papa Klement V. upravlja poziv kaločkomu nadbiskupu i biskupima Zagreba i Erdelja u kojem izričito naglašava, da francuski kralj ne traži templarskih imanja.
3) Za vrijeme studija u Parizu Augustin Kažotić upoznao je brojne poznate ljude svojega vremena. Među takove treba ubrojiti i poznatog liječnika i đakona Arnolda iz Bamberga. Kažotić se njemu obratio s molbom da mu napiše knjigu s najvažnijim uputama za zdravlje kojima bi se on koristio u zdravstvenom i higijenskom prosvjećivanju ljudi svoje prostrane dijeceze i šire. Prijatelj Arnold rado se odaziva Augustinovu pozivu, piše knjigu Regimen sanitatis (Upute za očuvanje zdravlja) koju 1317. posvećuje Augustinu Kažotiću. Drugo ime iz Kažotićevih pariških dana je francuski skolastički pisac i povjesničar Bernard Gui. Bili su istih godina. Kraće vrijeme (1290.-1292.) borave u Kolegiju Jakobinaca (pariškom dominikanskom samostanu u ulici sv. Jakova). Obojica 1311./1312. sudjeluju u radu općeg crkvenog sabora u Vienne (južno od Lyona): Augustin kao zagrebački biskup, a Bernard Gui – tada već istaknuti pisac djela Kronike, Svetačko ogledalo i Kratka povijest rimskih prvosvećenika – u ime avignonske kurije.
4) Ugarsko-hrvatski episkopat nije bio zadovoljan vjerskim i ekonomskim stanjem u kraljevstvu nakon dolaska na vlast Karla I. Roberta. Množile su se nasilje i brojne druge nepravde. Radi toga biskupi 1318. odluče poslati zagrebačkog biskupa Augustina Kažotića kao svoga poslanika k papi Ivanu XXII. da ga izvijesti o vjerskom i društvenom stanju u kraljevstvu. To je razbjesnjelo kralja koji mu nije dozvolio povratak u Hrvatsku. Papa Ivan XXII. 1. listopada 1319. piše pismo kralju u kojem se zauzima za biskupa Kažotića, ali bez uspjeha. Radi toga je papa Kažotića razriješio službe zagrebačkoga biskupa i 21. kolovoza 1322. imenovao ga je biskupom Lucere u Južnoj Italiji.
5) U kodeksu 263. knjižnice Kraljevskog sveučilišta u Utrechtu (Nizozemska) nalazi se liturgijski obrazac: Molitva bl. Augustina iz Reda braće propovjednika, nekadašnjeg biskupa crkve Sv. Marije u Luceri koju je molio pripremajući se za misu “Ako pred Tvoje oči, Gospodine, iznesemo grijehe”. Već na prvi pogled može se vidjeti da je riječ o uobičajenoj srednjovjekovnoj “liturgijskoj apologiji”, tj. o molitvi koju svećenik moli bilo prije, bilo u tijeku euharistijskog slavlja s nakanom da bi se pred Bogom “opravdao” zbog svoje. Premda Kažotić nije autor ove molitve ona nam pokazuje da je za sastavljača ovog liturgijskog teksta Augustin bio poznata ličnost te mu stoga pripisuje njezino autorstvo.
6) Augustin Kažotić je bio izuzetno cijenjen u europskim intelektualnim krugovima na razmeđu 13. i 14. stoljeća kao vrstan govornik i učenjak i kao čovjek pun dobrote i iskren prijatelj siromašnih: papa Benedikt XI. (imenovao ga je zagrebačkim biskupom 1303.) ) Klement V. (pozvao ga je na opći crkveni sabor u Vienne-u kod Lyona 1311.-1312.), Ivan XXII. (zauzima se za njega pred ugarsko-hrvatskim kraljem Karlom I. Robertom pismom od 1. 10. 1319.), kalabrijski vojvoda Karlo (pismom od 25. listopada 1325. moli papu Ivana XXII. da Kažotića proglasi svetim), slikar Tommaso iz Modene (među četrdeset najslavnijih dominikanaca naslikanih oko
Marijan Biškup, OP