TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA - Može li se radost zapovjediti?

2021-12-12- RadostPostoji li neka unaprijed radost, neki predujam, neka „akontacija“ radosti? Svakako, biti Adventa pripada radosno očekivanje jednoga posebno velikog značajnog Dolaska – Božjeg utjelovljenja! Biblijski tekstovi treće adventske nedjelje odzvanjaju radosnim porukama, ushitima te stoga u katoličkoj liturgiji ova nedjelja od starine nosi ime „Gaudete“ – Radujte se!

„Radujte se uvijek u Gospodinu! Da, ponavljam, radujte se!… Gospodin je blizu“, piše sv. Pavao Filipljanima. Ugodno se čuje – reklo bi se – i tko se ne bi želio radovati i radosno se osjećati? (Neukusna bi bila ovdje ona šaljiva poruka: „Bog ti je stvorio lice, smijati se moraš sam“!). Ali, ako mi nije do radovanja, ni do smijeha, jer patim zbog gubitka drage osobe, jer sam pogođen teškom bolešću, jer su me djeca kao starog roditelja ostavili ili „strpali“ u umirovljenički dom, a imam sve uvjete života u vlastitom domu? Sigurno, život nije, ne može ni biti samo veselje, neprekinuta pjesma; teško je biti veseo kad suze same teku; teško je biti veseo kad oči vide toliko boli, toliko nepravde, toliko bijede, mržnje; teško je biti veseo kad nam gaze dušu i srce, kad je križ na ramenima, kad smo na križu. Ipak sv. Pavao piše: „Radujte se uvijek u Gospodinu!“ On ovo piše dok je sam u zatvoru i čeka proces suđenja; štoviše mora računati da ga čeka mučenje i „glavosjek“! (kao rimski građanin nije mogao biti osuđen na smrt na križu!). Jasno je, Pavao ne želi niti može zapovjediti radost. Teško je to riječima izraziti što Pavao zapravo želi reći. Radujte se, jer pripadate Bogu. Vi ste skriveni(skroviti) u Gospodinu kao dijete u utrobi majke. Bilo što da dođe, vi ste u Bogu i Njime okruženi i nošeni. Uostalom, nama se ne može ništa dogoditi. „Bilo da živimo ili umiremo mi pripadamo Gospodinu“, piše Pavao drugdje.

Neki se ljudi ne mogu više ničemu radovati. Trče cijeli život kao da sav teret života sami nose; kao da je sav život rad, napor i muka i kao da ne postoji ništa zbog čega bismo se mogli smijati i radovati. Stalne brige ocrtavaju se u dubokim naborima njihova lica i nikad na njemu nemaju osmjeha. Čim otvore usta čujemo samo lamentacije, optužbe, danomice “jamraju“ i negoduju! I samu vjeru osjećaju kao neki teret, nedjeljno bogoslužje njima je obveza i puka dužnost! Takvim ljudima reći: „Veselite se!“ – besmisleno je. Oni jednostavno ne znaju što je zapravo radost. Drugi pak ljudi razumiju, osjećaju i znaju o čemu je riječ. Oni isijavaju radost; osjeća se da rado žive, da se mogu radovati malim stvarima, da stvari gledaju pozitivno. Njihova radost dolazi sasvim iznutra, iz dubine njihova bića. Vjerujemo da je to ono što je Pavao mislio poručiti, a to je: kršćanski izgrađeni životni stav, kršćanski horizont razumijevanja života. Ili, kako je svojedobno rekao svojim političkim oponentima njemački kršćanski političar: „Mi živimo pod istim nebom, ali imamo različite horizonte“ (K. Adenauer). Takvu se kršćansku životnu radost ne može „napraviti“, ali se donekle može (na)učiti.

Jedan indijski poganski svećenik obratio se na kršćanstvo i krstio se. Bilo je to za njega izgubiti sve: kuću, imetak, prijatelje; ostavili su ga čak i žena i djeca. On je ipak nastavio svojim kršćanskim putem. Jednog dana upita ga jedan engleski oficir: „Hoćete li imati snage nositi posljedice svoga koraka?“ Obraćenik odgovori: „Tako su me već mnogi pitali, ali nitko nije pitao da dozna kako je veliko moje veselje… Otkada poznam Krista i u srcu ga nosim, pun sam radosti i tuga mi je nepoznata.“ Da, kršćaninu s Kristom u srcu tuga je nepoznata; kršćanin pak bez Krista u srcu je tužan, on je tuga – vječno tužan, vječna tuga.

Ako do sada nismo osjetili da je „blaženije davati, nego li primati“, kao izvor posebne radosti i blaženstva, pokušajmo to u ovo adventsko vrijeme, što nam u današnjem Evanđelju Ivan Krstitelj sasvim konkretno preporučuje kao pravu pripravu na Kristov dolazak.

Uvijek je u životu važno pitanje: Imamo li mi briga ili brige imaju nas? I tko nam ih pomaže nositi? Radostan kršćanin ima u srcu Krista i prepoznatljivi blagi nepatvoreni radosni osmijeh na licu. Dodajmo ipak na kraju jednu poruku: „Osmijeh je krivulja koja sve ispravlja“ (Phyllis Diller).

Fr. Nikola Mioč, OP