Božić – svetkovina Kristova rođenja

2021-12-24 - Jaslice Peščenica-2021Svetkovina Kristova rođenja u svim se Crkvama (osim u Armenskoj) slavi 25. prosinca (bilo po gregorijanskom, bilo po julijanskom kalendaru). Svetkovina nastaje u Rimu početkom IV. stoljeća, vjerojatno kao odgovor kršćana na poganski državni blagdan „Natale Solis Invicti“ (Rođendan nepobijeđenoga Sunca), koji se slavio na taj dan. Božić slavi Krista, istinskog pobjednika, koji je povezao zemlju i nebo, pravo Sunce, koje nije utonulo u smrt, nego ponovno dolazi u slavi.

Ovih smo dana često slušali i čitali u masmedijima o „čarolijama“ Adventa i Božića. Što, doista, naša kršćanska Crkva kaže što je to tako očaravajuće u Božiću? Pa već sam taj jedinstven hrvatski (slavenski) naziv BOŽIĆ – Mali Bog! Drevni crkveni oci rado govore o Božjem „sagibu“ prema čovjeku, „synkatabasis“ – „condescensio“. Bog je čovjeku prišao s tolikom ljubavi da postane Mali Bog, Bog po mjeri čovjekovoj. Bog, Sin Božji odvjeka, progovorio mu je ljudskim jezikom, štoviše pristupio mu je u ljudskoj prilici; postao je djetešce da pokaže koliko je željan naše ljubavi. Nije li i sam najprije učinio što će poslije proglasiti preduvjetom ulaska u Kraljevstvo: „Ako ne postanete kao djeca, ne, nećete ući u kraljevstvo Božje.“ Tako blagdan Božića postaje – po svojem najizvornijem smislu – blagdanom novih međuljudskih odnosa, blagdanom ljudske solidarnosti i uzajamnosti. Poziva nas da budemo željni jedni drugih, poduprti jedni drugima – u obitelji, susjedstvu, sugrađanstvu, u zajednici naroda i države, u Crkvi – u ujedinjenom čovječanstvu. Otkako „on sebe dade za nas“, kako stoji u polnoćnoj poslanici, pozvani smo da budemo čuvari jedni drugih, da svim bićem opovrgavamo davnu drskost Kajinovu koji Boga pitaše: „Zar sam ja čuvar brata svoga“ (Post 4,9), jer - tako baš treba i biti: da svatko od nas bude čuvar brata svoga!


 
U tom smislu Božić je blagdan Povelje ljudskih prava. Dakako, i prava i dužnosti. Čitali smo svojevremeno u Glasu koncila (1982.): „U prosincu je pravo vrijeme za govor o ljudskim pravima. Međunarodni dan ljudskih prava slavi se 10. prosinca (dan proglasa UN o ljudskim pravima bijaše 10. 12. 1948.), a 25. prosinca slavi se pobožanstvenjenje čovjeka u počovječenju Boga – slavi se Božji proglas ljudskog dostojanstva. Jest, istina je: da je od betlehemskog događaja do Povelje o ljudskim pravima prošlo više od devetnaest stoljeća. Ali je također istina da bez Isusa Krista ne bi bilo ne samo te povelje, nego ni cijelog razvoja i rasta čovječnosti, poimanja o dostojanstvu i slobodi svake ljudske osobe. Danas slavimo vrhunsku gestu Boga Oca, koji nam u svom Sinu Kristu Isusu očitova svoje čovjekoljublje. I tako nam sam postade mjerom ne samo našega bogoljublja nego i čovjekoljublja.

„Čovječe, upoznaj svoje dostojanstvo! „O admirabile commerciumo čudesna razmjeno", u kojoj se božansko s ljudskim povezuje ...uzviknuo je u propovijedi na Božić sv. Leon Veliki, papa.

Zato bismo na veleblagdan Božića s pravim uporištem trebali ponovno poslušati misao sv. Alberta Velikoga, dominikanca, koji kaže: „Čovjek koji pomaže svome bližnjem u njegovoj nevolji, učinio je više negoli onaj koji bi od Koelna do Rima na svakom miljokazu podigao od zlata jednu katedralu, i u toj se katedrali pjevalo i molilo do sudnjega dana. Jer ovako veli Sin Božji: Ja nisam svoju smrt prepatio poradi neke katedrale, pa ni zbog pjevanja i moljenja; ja sam svoju smrt prepatio poradi čovjeka.“

Nad tim (Isusovim) riječima svi bismo se morali duboko zamisliti. Crkva i svaki pojedinac trebali bi se trajno pitati odakle uzimaju mjerilo svoga vladanja: Da li od svjetovnih ustanova dok vrše vlast ili od Gospodinova primjera. Prvotna je Crkva posebice pazila na služenje (diakonia). Tada je biti kršćanin značilo: Biti spreman na služenje zajednici prema svojim sposobnostima. Prve su zajednice stoga bile pune žara, i ižarivale misionarski plamen koji je sve zahvaćao. Oni izvana su govorili: Gledajte, kako se ljube!

Imajmo na pameti: Služenje braći je izraziti pečat prave kršćanske zajednice. Ne samo nekoć, nego i dan danas.

Vladimir Nazor priznaje: „Koliko puta ti si se za me rodio – O malo dijete, Isuse! ... Al' zvijezda k tebi me nije vodila ...“ Tek onda, ako se ovoga Božića u mom i tvom srcuponovo zapali onaj oganj što ga Isus htjede zapaliti na zemlji; ako nas betlehemska zvijezda dovede do božanskog Djeteta, dogodit će se iznova Božić – u nama i po nama, kako bismo u ovo treće tisućljeće prenijeli naše, ne neko prazno i ispražnjeno, nego puno i istinsko kršćanstvo.

I u tom smislu, neka vam je SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ – Božić pun srca do Stare godine, a u Novoj 2022. godini (i nadalje) srce puno Božića!

Fr. Nikola Mioč, OP