Utihnuti i slušati pjev anđela!

2021-12-26 Sv. obitelj sv. DominikKroz čitavo vrijeme došašća pripremali smo se na „pojavak Gospodina našega Isusa Krista“, koji se ima pojaviti pred nama i mi pred njim radi vjere kojom ga očekujemo. On je u točno određenom povijesnom trenutku već rođen, u punini vremena. Prošao je ljudski život u vremenu, kroz čitav svoj život bio je tu za drugoga, bio je proegzistentan. Dok čitamo evanđelja vidimo da je Isus išao u susret upravo onima koje su svi odbacili i prezreli, onima na marginama društva. Isus nam daje primjer kako pristupiti čovjeku; te poput pravog pedagoga pomaže čovjeku naći onu sponu koja ga sputava u životu, bio to grijeh ili bolest, liječi ga; i svakomu na rastanku bez osude poručuje: „Idi i ne griješi više.“

Prisutan u svojoj Crkvi po sakramentima ostaje nam dostupan, vidljiv, opipljiv i danas, daje da ga susretnemo u vjeri, ali koliko smo ga upoznali? Čini mi se kao da nam je uvijek dio njegova lica ostao skriven kao zagonetka. Često puta čovjek u svojoj imanentnosti traži neke znakove, traži dokaze i želi vidjeti Gospodina onakvog kakav jest. A on, prerušen u našeg bližnjeg prolazi pokraj nas svakodnevno: i u susjedu na katu iznad mene, i ispod mene i pored mene, u onoj starici u čijim se od posla i napora smežuranim rukama prebiru zrnca krunice i u onom bolesniku koji je već u terminalnoj fazi svoje bolesti. On je tu.

I pitam se koliko je Božića iza nas, koliko je proslava slavnoga povijesnog događaja Utjelovljenja Vječne Očeve Riječi, onako kako se dogodilo u povijesti, a da su samo prošle mimo svih nas i otišle u ništavilo ne ostavivši iza sebe nikakva ploda. Možda smo ostali potpuno isti, nepromijenjeni, ili možda još i gori nego što smo bili prije. I u našim ćemo slavljima sebi prizvati detalje, pa i onako kako ih je ljudska mašta sebi oslikavala kroz povijest u pojedinim kulturama, možda s određenim sentimentom kako je to nekada bilo, a posebno u našem narodu. Ali opet iznova pruža nam se prilika biti bolji. Bog nam pruža i ovog Božića novu priliku.

Rođenje Isusovo, koje je bilo na udivljenje svega svijeta radi kojega je zasjala i živa i mrtva priroda, sav svijet, sav svemir gledao je prema onome koga je Djevica rodila. Svi su pitali: „Tko je taj?“ To pitanje je od samog njegova rođenja postalo pitanjem koje opravdava riječi da će on biti „znak osporavan“. U raspravi farizeja s izliječenim slijepcem od rođenja, koji je progledao, čujemo argument: „Mi znamo da je Mojsiju govorio Bog, a za ovoga (Isusa) ne znamo ni odakle je“. I Nazarećani se pitaju: „Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama?“

Uvijek su se ljudi pitali, slušajući i promatrajući Isusa, tko je on, sve dok se na križu nije pokazalo, dok nije Otac sam progovorio i podigao ga iz groba, dok se nije pojavio kao nova „zvijezda Danica, koja nema zalaza“, dok nije zasjao pred cijelim ljudskim rodom. Tada je postalo jasno svima do kojih je doprlo evanđelje i koji su povjerovali: To je Božji Jedinorođenac!

K tom Božjem Jedinorođencu mi pristupamo kroz sve vjekove. Pristupimo mu i mi osvježene vjere ovoga Božića. Pred Otajstvom ljubavi naš razum zanijemi i jedino što možemo jest utihnuti, slušati pjev anđela i razmatrati Ljubav. Prepoznajmo Sina Božjega, kome je Otac podijelio sve što je na nebu i na zemlji, kojemu sve živi, u kome je naš mir i o čijoj ljubavi pjevamo dovijeka.

Fr. Marin Golubović, OP