ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU – C

2022-1-30 - 4 KGU današnjem evanđelju možemo primijetiti tri različite skupine ljudi: Židove okupljene u sinagogi, Isusa u rabinskoj službi te starozavjetne proroke Iliju i Elizeja. Židovi su se okupljali u sinagoge kako bi slušali riječ Božju, ali i kako bi čuli rabinska učenja. Kroz mnoge godine slušali su različite rabine koji su im pojašnjavali riječ Božju, međutim nijedan od njih nije bio poput rabina kojeg su sada čuli. Njegovim riječima su se divili, jer im je Isus drugačije govorio. Divili su se jer su čuli riječ Božju, ne samo onu zapisanu u Starome zavjetu, nego i jer su pred sobom imali utjelovljenu Božju Riječ, a svaki susret s njome razoružava čovjeka, dotiče ga do u dubinu njegovoga srca. Ipak, unatoč svom tom divljenju, ostala im je jedna misao – to je samo sin Josipa tesara, i bez obzira na sve rečeno do tada, on je bio samo to – sin Josipa tesara.

Namjesto da povjeruju onome što je njihovo srce dotaknulo, čemu su se divili, oni su odlučili vjerovati samo onoj vanjštini koju su prepoznali. Nisu se odvažili krenuti u nepoznato, slijediti Božji glas poput svojeg praoca Abrahama koji je slijedio Božji glas u nepoznato, ili poput svojih otaca koji su hodali pustinjom, slijedeći Božji glas, već su se odlučili držati svojega komfora i onoga što je poznato. A o Isusu im je bilo poznato da je on sin Josipa tesara. Sami su sebe našli u jednoj možemo reći shizofrenoj situaciji. S jedne strane prepoznaju snagu i ljepotu Božje Riječi, a s druge strane vide ispred sebe čovjeka kojega su gledali kako odrasta ili su odrastali s njime. Odakle njemu to, ako je on običan sin Josipa tesara? Na ovaj izazov nisu uspjeli odgovoriti, kako spojiti Božje i ljudsko u jedno? Budući da zbog svoje ljudske ograničenosti nisu mogli pronaći odgovor na to, odlučili su se na jednostavan način obračunati s tim problemom – jednostavno ga ukloniti.

Koliko puta smo se i mi sami uhvatili u sličnoj situaciji, da osoba koja nam nije draga, uistinu učini nešto dobro, da iskaže nekome istinsko milosrđe, da bude drugome čovjeku bližnji u njegovoj nevolji. U takvim situacijama čovjek se vrlo lako može prepoznati u ovim Židovima. Primjećujemo dobro, možda smo i mi sami bili ti kojima je iskazano milosrđe, a onda se sjetimo tko je to, da je to osoba koju ne podnosimo, koja nam je možda čak i neprijatelj. U ovakvim situacijama koje svi imamo puno je lakše ukloniti tu dilemu u nama i vratiti se nepodnošenju ili uništenju te osobe, namjesto obnoviti narušene ljudske odnose ili oprostiti.

Fr. Reginald Biklić, OP