8. NEDJELJA KROZ GODINU – C – 2022.

2022 2 27 Slijepi vodiciOno što smo slušali u današnjem 1. čitanju (Sir 27,4-7) i evanđelju (Lk 6, 39-45) na prvi pogled nam se ne čini kao nešto tipično kršćansko. Slične rečenice i misli mogu se naći i drugdje kod drugih naroda ili religija. Upravo je zato dobro da je ova mudrost (kao opće ljudsko znanje) našla svoje mjesto i u Bibliji; Kraljevstvo Božje – čini se - ne bi moglo doći ako ne bismo dovoljno poštivali pravila igre međuljudskog suživota. Danas je riječ o sudu o drugima i o nama samima. Posljednja knjiga mudrosti Staroga Zavjeta, Knjiga Sirahova (kao najzreliji plod mudroslovne gnomske literature staroga Istoka i Egipta), primjenjuje pri tomu sliku sita (rešeta) kojim se prosijava i rastavlja dobra zemlja ili brašno od mekinja, otpada. Slično se može „prosijavati“ i ljude kad se o njima razmišlja ili ih se prosuđuje, misli starozavjetni učitelj mudrosti Sirah. Može se dapače tako dugo prosijavati ljude dok u situ ne ostanu samo njihove mane i pogrješke pa ih onda trijumfalno pokazujemo svima. Ne zanima nas mnoštvo dobrih osobina i djela drugih ljudi, nego samo neke male slabosti koje smo pronašli. Isus upotrebljava sličan primjer kad predbacuje farizejima da prosijavaju, „cijede“ komarca, ali gutaju devu! U današnjem evanđelju Isus to ilustrira slikom truna u oku drugoga za što imamo jako izoštren očinji vid! Kratko: previđamo naše mane, ne mijenjamo se i sve ostaje pri starom; druge pak stavljamo pod sitnozor a za naše mane smo slijepi. “Tko sjedi u staklenoj kući ipak ne bi trebao bacati kamenje!“ Zašto Isus pripovijeda ove opće poznate mudrosti svijeta? Isusu je stalo da oni koji njemu pripadaju ponajprije ovladaju temeljnim ljudskim pravilima ponašanja. Slijepac ne može slijepca voditi: pasti će oba u istu rupu. Onaj, naime, koji ne vidi vlastite grješke, ne može drugoga odgajati, učiniti ga boljim ili ga korigirati.

U svezi s krivim procjenama osobina drugih ljudi, danas je uz pomoć moćnih masmedija moguće tako širiti laži i ogovaranja da će za trenutak postati planetarno poznati. Nažalost, napustila su se od starine, (iz starog rimskog prava) prokušana pravila govora u javnom društvenom prostoru koja su štitila pojedinca da ne izgubi društveni ugled i ljudsko dostojanstvo, a to je, primjerice, presumpcija nevinosti, zatim: „Dokazivati treba onaj koji tvrdi, a ne onaj koji negira“ (Ei incumbit probatio, qui dicit, non qui negat“); ne iznose se u javnost ime i prezime osumnjičene osobe prije nego se utvrdi činjenica krivnje. Papa Franjo je višekratno osuđivao širenja lažnih vijesti i u zajednici Crkve čime se čine nesagledive i nepopravljive moralne štete ugledu nevino optuženih članova.

Jedna poučna priča starih Grka mogla bi nam pomoći da ne sudjelujemo u širenju laži i obmana o drugima. Netko sav uzbuđen dotrča Sokratu: „Čuj, Sokrate, to ti moram ispričati, tvoj prijatelj…“ „Stani, prekine ga mudrac, “jesi li to, što mi želiš reći, prosijao kroz tri sita?“ „Tri sita?“, zapita ovaj pun čuđenja. „Da, prijatelju moj, kroz tri sita! Pogledajmo, je li to što mi želiš ispričati, prosijano kroz tri sita? Prvo sito je istina. Jesi li sve, što mi želiš ispričati, ispitao, je li istinito?“ – „Ne, čuo sam kako se priča i …“ Dakle, tako ! Ali sigurno si sve prosijao kroz drugo sito, a to je sito dobrote. Je li to što mi želiš ispričati, ako se nije pokazalo kao istinito, barem dobro?“ Zatežući kaže drugi: "Ne, to ne, naprotiv…“ Tada ga prekine mudrac, „Pogledajmo sada primjenu trećeg sita i upitajmo se, je li to bilo potrebno da mi ispričaš, što te tako uzbudilo?“ „Baš prava potreba nije…“ „Dakle“, smiješeći se, reče Sokrat, ako to, što mi želiš reći , nije ni istinito, ni dobro a ni potrebno, pokopajmo to i ne opterećuj sebe i mene s time!“

Fr. Nikola Mioč, OP