23. kroz godinu: Crkva ne smije šutjeti

Opominjanje je djelo milosrđa

Bratska opomena je sastavni dio kršćanskoga života. Bog prigovara svome proroku što nije opomenuo grješnika: "Bezbožnik će umrijeti zbog svojega grijeha, ali krv njegovu tražit ću iz tvoje ruke."

Ne zaboravimo: na krštenju smo svi postali dionici Kristove  proročke službe - postali smo proroci. Zato ne smijemo šutjeti. Iako je „šutnja zlato, a govor srebro“, ona je koji put težak grijeh. Kad god se u društvu u kojemu živimo nudi nešto, što nije u skladu s Božjim zakonom, Crkva ne smije šutjeti. Ona to mora osuditi. Ne učini li to, nema pravo reći da služi svom narodu. Upravo stoga Crkva u ovo naše vrijeme, kad se govori o natalitetu koji je strahovito pao, osuđuje pobačaj kao zločin nad svim zločinima (jer i to je jedan od razloga pada nataliteta). Život treba „zaštiti od začeća do prirodne smrti.“ Kad je Hrvatski sabor nedavno stavio na glasovanje Zakon o suzbijanju diskriminacije, progovorila je Crkva i upozorila da je taj zakon nejasan, da otvara vrata sklapanju istospolnih zajednica.

Treba uvijek opominjati

Među duhovnim djelima milosrđa na prvom mjestu je karanje, opominjanje grješnika. Sv. Pavao piše Timoteju: „Govori bilo to zgodno ili nezgodno… kori.“ Mnogi su od nas skloni misliti samo na sebe i na svoje spasenje. Kršćanin je ipak pozvan da pomaže da se i drugi spase. Pružiti ruku svakom čovjeku, pomoći svakomu koji je u nevolji, imati razumijevanje za svakoga koji se nađe u nekoj životnoj poteškoći - to znači kršćanski živjeti. Upitajmo se danas, koliko ima onih koji se kite kršćanskim imenom, ali kad je riječ o nevjenčanima, o nesređenim brakovima, o nekrštenima, o našoj braći koja su nepravedno lišena slobode (sjetimo se haških zatočenika!), neljudski odbruse: takvi me ne zanimaju, sve što im se događa je isključivo njihova stvar! Oni koji tako govore zaboravili su da je čovjek društveno biće, zaboravili su najljepšu definiciju čovjeka: „Biti čovjek znači biti za drugoga.“ Zaboravili su onu divnu misao sv. Pavla: „Nitko od nas sebi ne živi!“ Biti kršćanin znači biti odgovoran za drugoga, za bližnjega svoga, a naš bližnji je svaki čovjek. Krasna je duhovna misao: “S Bogom možemo biti samo onda kad smo s bratom čovjekom. Nebo je ondje gdje je Isus Krist. Biti u nebu znači biti s Isusom. No, treba prije biti sa svojom braćom i sestrama. Tek tada možemo reći da smo u nebu.“ Ne možemo ljubiti Boga ako ne ljubimo čovjeka. Ne možemo živjeti bez drugih. Krist nas poziva da s drugima dijelimo i radost i žalost. Radost podijeljena s drugima je dvostruko veća, a žalost dvostruko manja. Kršćanstvo nam je darovano da njime druge darivamo. Poziv, koji je Bog uputio proroku Ezekijelu da opomene bezbožnika - grješnika, upućen je svakome od nas.

Čuvati se brzih i naglih sudova

Današnje evanđelje nas poziva da, dok opominjemo, budemo obazrivi prema grješniku, da budemo blagi i milosrdni, da ne donosimo brze i nagle sudove. S grješnikom treba najprije razgovarati nasamo, zatim pred svjedocima i na kraju pred Crkvom. Neka nas vodi misao da za Crkvu nitko nije definitivno propao. Dok god je čovjek na ovomu svijetu, postoji mogućnost obraćenja. Sjetimo se razbojnika na križu! Završavam jednom zgodom iz života sv. Franje: Netko ga je upitao kako da spasi prijatelja, koji je postao javni grješnik, a on se ne usuđuje to mu spočitati?  Sv. Franjo mu je dao savjet: „Živi tako da tvoj život bude živa opomena!“

Upitajmo se: Kakvim životom živimo? Je li naš život opomena grješnicima s kojima živimo?

Fr. Vjekoslav Lasić, OP