32. nedjelja kroz godinu - Posljednji sud

 Očekivanje Posljednjeg suda

Posljednje nedjelje u liturgijskoj godini nas podsjećaju na svršetak ljudske povijesti i na susret čovječanstva s Gospodinom na Posljednjem sudu. Zaručnik o kojemu govori evanđelje je Krist, koji dolazi na konačnu svadbu sa svojom zaručnicom Crkvom. Vjernici ga čekaju, svaki na svoj način. Jedni su mudri, u smislu prvoga današnjeg čitanja te sretno dočekuju zaručnika i ulaze s njim na svadbu, to jest u Kraljevstvo Nebesko. To su one djevice koje su si osigurale dovoljno ulja za svoje svjetiljke. Druge nisu mislile na svršetak i nisu se za nj pripravile. U zadnji čas pokušavaju tu pogrešku ispraviti. No, prekasno je, vrata su već zatvorena. To su nemarne djevice koje se nisu opskrbile uljem. Ulje o kojemu je riječ su naime dobra djela plodnoga kršćanskoga života. „Biti mudar - kaže jedan duhovni pisac - znači ozbiljno računati s budućnošću, a ipak ne preskakati vrijeme, nego proživljavati ga oslonjen na budućnost, jer se spremnost očituje u sadašnjosti i usmjerena je na budućnost“ (Grundmann). Mudar je onaj koji izvršava riječi Isusove, a lud je onaj koji ih ne izvršava. Mudroga Isus poznaje, a ludoga ne poznaje: „Ne poznam vas!“ One koji prorokuju, drže lijepe govore, čine možda i čudesa, ali ne ljube svoje bližnje, ne čine dobra djela, Isus ne poznaje: „Neće ući u Kraljevstvo nebesko svaki koji mi govori 'Gospodine, Gospodine', nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima…“

Tko ulazi u Kraljevstvo nebesko?

Ozbiljnost poruke današnjega evanđelja je činjenica da Bog poziva sve ljude da na kraju života uzmu učešća na velikoj gozbi u njegovu Kraljevstvu. Taj poziv treba uzeti ozbiljno. Upaljena svjetiljka u ruci samo je znak prihvaćanja poziva i naše spremnosti da čekamo početak gozbe. To je uvjet bez kojega se ne može za Božji stol. Na neki način i Bog je nemoćan da to učini drukčije, jer nas je stvorio slobodne. Zato sve i završava onako jasnim i ozbiljnim Isusovim upozorenjem kako valja bdjeti. Bog može oprostiti svaki čovjekov grijeh učinjen iz slabosti, ali i on je nemoćan kad čovjek ne računa ozbiljno s njime i kada ga ne čeka. Poruku prispodobe o djevicama koje idu u susret zaručniku možemo povezati sa završetkom Isusova govora na gori. Isus nas poziva da ljubimo bližnjega, da ljubimo svoje neprijatelje, da budemo sinovi Oca nebeskoga, koji daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima, poziva nas da  budemo savršeni, kao što je savršen naš Nebeski otac (usp. Mt 5,43-48).
Što znači bdjeti?

„Bdjeti“ znači živjeti iz dana u dan tu sličnost s Ocem nebeskim. Uostalom na njegovu smo sliku stvoreni. Biti sličan Nebeskom ocu znači ljubiti kao što on ljubi, biti milosrdan kao što je on milosrdan i biti savršen kao što je on savršen. To znači uzeti sa sobom ulja u posudama da nam se svjetiljke nikada ne ugase. To je dar Božji za koji treba usrdno moliti, za kojim treba žuditi poput psalmiste koji moli: „O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna… Na postelji se tebe spominjem, u bdijenjima noćnim mislim na tebe“ (Ps 63,2;7-8).

Bog nas je prvi ljubio

Bog uzima inicijativu i on prvi ide u susret čovjeku da mu objavi svoju ljubav. On ide u susret svima nama. On nas je prvi ljubio: „U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za grijehe naše“ (1 Iv 4,10).  Krist, Božja mudrost, hodi naokolo i traži sebi dostojne! Njemu su dostojni svi oni koji svim srcem žele Boga. Bog nas želi susresti kao što zaručnik želi susresti svoju zaručnicu. I mi trebamo tražiti Gospodina. Ići njemu u susret svakog dana. Svakog dana Bog nas oblikuje u svoju sliku i priliku.

Budnost o kojoj govori današnje evanđelje nema ništa zajedničko sa strahom od Boga suca i osvetnika, jer Bog to nije.

On gleda na ljudsko srce i naš temeljni stav prema njegovu pozivu. Naša konačna sudbina ovisi o tome jesmo li računali s Bogom i u njegovo ime nastojali činiti dobro ili smo živjeli kao da njega uopće nema. Dok kao kršćani činimo mnoge stvari: tješimo, ohrabrujemo i pokazujemo razumijevanje za čovjeka u nevolji, ne smijemo zaboraviti ono bitno na što nas Isus danas upozorava, a to je: biti budan znači uvijek tražiti jedino potrebno, Kraljevstvo Božje. „Tražite najprije kraljevstvo Božje i sve će vam se (drugo) dodati“ (usp. Mt 6,33).

Fr. Vjekoslav Lasić, OP