Svjedočenje uskrsnuća

Vjera u Isusovo uskrsnuće održala se unatoč mnogim pa i krvavim povijesnim zatiranjima. Da je posvjedočena o tome nam govore biblijske knjige Novoga saveza: evanđelja, Djela apostolska, poslanice i knjiga Otkrivenja. Apostol Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima piše: »Doista, predadoh vam ponajprije što i sam primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Pokaza se braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina njih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza i Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni« (1 Kor 15, 3-9).

Iz Evanđelja po Ivanu (Iv 20, 1–9):

Prvoga dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: „Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.“ Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar, koji je išao za njim, i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik, koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma: da Isus treba da ustane od mrtvih.

Prazan grob nije dokaz već znak

O samom događaju Isusova uskrsnuća gotovo je nemoguće govoriti, jer nije riječ o nikakvoj reanimaciji, magiji ni reinkarnaciji. Isusovo uskrsnuće je nešto posve drugo. Sadržaj govora o Isusovu uskrsnuću trebao bi biti kao o nečemu što je posve novo, nečuveno, nemjerljivo, produhovljeno i zato za naše ljudske pojmove neizrecivo i neopisivo. To još ne znači da o tome treba šutjeti. Za vrijeme ovozemaljskoga života Isus je govorio o osobnom uskrsnuću. O tome postoje zapisi apostola i evanđelista. Kad su Isusa osudili i na križ razapeli, onda se učenici obezglaviše, razbježaše i od straha da se i njima slično ne dogodi posakrivaše. Većina od njih ni na ukop mu nije došla. Religijski i politički predvodnici onodobnih Hebreja postavili su stražu na grob, kako bi mogli narod uvjeriti da je Isus bio varalica jer nije uskrsnuo kao što je za života govorio. S činjenicom praznoga groba suočili su se ponajprije stražari kad su nakon potresa vidjeli otvoren i prazan grob. I apostolima je on bio samo znak koji ih je potaknuo na razmišljanje. Oni su u Isusovo uskrsnuće povjerovali tek kad im se pojedinačno i zajednički ukazivao više puta. O tome svjedoče novozavjetni spisi. Isus je ukazanjima svoje sljedbenike toliko obradovao, da su se oni promijenili. Nakon toga, osnaženi njegovim Svetim Duhom, započeli su svjedočiti ne samo njegovo uskrsnuće nego i sve ono što je on navješćivao o Bogu, čovjeku i svijetu, tj. cjelovito oslobođenje

Fr. Ivo Martinić, OP