Molitva za novi svijet: 7. vazmena nedjelja

Kršćani ne odbacuju svijet jer je on Božje stvarateljsko djelo. Ne preziru ga budući da u njemu žive i rade, jer se u njemu raduju i vesele, ali ni zbog toga što u njemu pate, stradavaju i umiru. Oni vjeruju da u svijet nisu ubačeni bez cilja i svrhe, već da surađuju u istom planu i zadatku koji je imao i Božji poslanik nad poslanicima Isus Krist. Svijet treba potpunije čovječnosti, a to znači rada na smanjivanju razjedinjenosti, egoizma i zatvorenosti u prostor i vrijeme.

Iz Prve poslanice apostola Ivana (1 Iv 4, 11-16):

Ljubljeni! Ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena. Po ovom znamo da ostajemo u njemu i on u nama: od Duha nam je svoga dao. I mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta. Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu, i on u Bogu. I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu.

Što je prava ljubav?

Ljubav nije samo osjećaj sviđanja, privlačnosti osoba različitog spola, veza sličnosti pogleda na svijet ni stavova i interesa. Osjećaji dolaze i prolaze. Seksualna zasićenost i prestanak interesnih povezanosti upućuje na razmišljanje o ljubavi koja ima u sebi vrjedniji i trajniji sadržaj. Na to upućuje i Ivan apostol u ulomku iz Prve poslanice. Bog na poseban način ljubi svoja stvorenja, ljude, ne zbog prolaznoga čuvstva ili osobnoga interesa, već zbog njih, da ih učini sretnima. Da ih nije ljubio ne bi ih ni stvorio. Dakle on je ljudska bića ljubio i prije njihova postanka. Stvorio ih je sebi nalik, a to znači da je u njihovu ljudsku narav utkana i bogolikost ljubavi. Da bi ljudima pomogao otkriti pravi put do punine ljubavi, on se, snagom svoga Svetog Duha, tj. snagom svoje ljubavi, utjelovio kroz svoju vječnu Riječ u osobi Isusa iz Nazareta. To spoznati i vjerom prihvatiti znači biti u Bogu ljubavi. Iz te doživljene ljubavi logično slijedi kako se i ljudi jedni prema drugima trebaju s ljubavlju odnositi.

Tu, dakle, nema izvanjske «dužnosti» ni «prisile» da se neku osobu voli čuvstvima koja ne postoje, koja ne mogu ni nastati zbog neprivlačnosti, odbojnosti ili zloće dotične osobe. Tu se traži da «eros» bude oplemenjen požrtvovnom solidarnošću koja proizlazi iz vjere, razuma i volje, budući da je i ta druga osoba od Stvoritelja oduvijek ljubljena pa je logično da bude prihvaćena i voljena od svih drugih koji su jednako voljeni od zajedničkoga Stvoritelja.

Fr. Ivo Martinić, OP