Teško je biti odbačen od svojih: 14. nedjelja kroz godinu - B

Ljudi jedni druge prebrzo prihvaćaju ili odbacuju zato što svoje prosudbe temelje na prividu, rodoslovlju, na zvučnosti titula ili na materijalnom statusu. Biti odbačen nije nimalo ugodno. To još ne znači, gledajući dugoročno, i biti neuspješan. Ne smije se obeshrabriti ni odlaziti u tuđinu. Veliki i značajni biblijski likovi nisu napuštali svoj narod, premda su doživljavali podsmjeh, porugu i odbačenost, već su unatoč svemu ulagali svoje sposobnosti i karizme u trajno dobro svoga naroda.

Iz Evanđelja po Marku (Mk 6,1 – 6):
U ono vrijeme: Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženo govorahu: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« I sablažnjavahu se o njega. A Isus im govoraše: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.« I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.

Ustrajnost unatoč odbačenosti

Evanđelist Marko je nastojao i svojim spisom o Isusu suočiti vjernike s činjenicom kako većina naroda Hebreja nije prihvatila Isusa za Mesiju. To je jedan od razloga zašto Marko svraća pozornost na događaj koji se zbio i u Nazaretu, a o kojem je riječ u liturgiji ove nedjelje. Nakon što je Isus u Galileji već postao poznat, kao izvanredan iscjelitelj i navjestitelj novoga vremena u kojem bi trebale dolaziti do izražaja nove vrijednosti življenja, došao je i u svoje mjesto odrastanja te je pred Nazarećanima izložio svoju viziju, svoj novi projekt izgradnje Božjega svijeta. U sinagogi, mjestu okupljanja, došlo je do žučljive rasprave. Jedni su ostali gotovo bez daha zbog divljenja i oduševljenja, dok su drugi, koji su bili u većini, Isusov projekt odbacili s omalovažavanjem, cinizmom, sablažnjavanjem i energičnom žestinom. To je za Isusa bio težak doživljaj neuspjeha (koji će kasnije biti kudikamo teži u Jeruzalemu!). Ipak nije upotrijebio svoju moć da sumještane i rođake pridobije pomoću mnogobrojnih fascinirajućih čudesa. Učinio je samo par ozdravljujućih zahvata, tek toliko kako bi im dao na znanje da bi ipak mogao kudikamo više kad bi htio ali neće, jer poštuje njihovo slobodno opredjeljenje. Svojim protivnicima Isus je uzvratio poslovicom: «Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.» Nastavio je djelovati u drugim područjima svoje domovine.

Fr. Ivo Martinić, OP