DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA - C

U došašću se u liturgiji ponovno čitaju velika proroštva o konačnoj Božjoj intervenciji u korist svojega naroda. Odjekuju danas riječi proroka Baruha: „Skini, Jeruzaleme, haljinu tugovanja i nesreće, odjeni se zauvijek ljepotom slave Božje, ogrni se plaštem Božje pravednosti, stavi na glavu vijenac slave Vječnoga“ (Bar 5, 1-2).

Zašto ponavljati ta obećanja? Te su riječi upućene i nama. I mi trebamo još jednom čuti te riječi nade jer se ponekada i mi nalazimo u progonstvu, u pustinji. Vrijeme došašća vrijeme je pripremanja darova za božićne blagdane. Neki su već ukrasili božićno drvce, pripremili jaslice. Sjećate li se kako je bilo prije 30 godina? Čestitke su bile u ozračju rata, s motivima jaslica u porušenim crkvama, s motivima branitelja… Tada su bile snažne riječi vjere, nade i ljubavi. Danas su čestitke drugačije. I Božić je drugačiji, reći će neki. No mislimo na darove. Mnogi nude prijedloge za darove i savjete kako najbolje proslaviti božićne blagdane.

Opširnije:DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA - C

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA - C

Adventska poruka slična je svake godine. Ta poruka govori: „Budni budite, bdijte jer Gospodin Isus Krist, koji će doći na kraju vremena, dolazi k vama neprestance. U svako doba molite.“

Kršćani tu poruku čuju svakog adventa i često je prime bez velika zanosa. Nema ta poruka snagu kakvu imaju naslovi iz dnevnoga tiska, udarne vijesti na radiju ili televiziji, na čitanim i utjecajnim portalima. Adventska poruka ne šokira, kao, na primjer, poruke o novim, strožim mjerama u situaciji pandemije! Adventska poruka ne izaziva proteste po ulicama, zbog nje se ne pišu prosvjedna pisma, peticije pa čak ni u pogledu ograničenja kretanja ili protiv covid-potvrda. Pa ipak adventska poruka je vrlo, vrlo važna. Toliko važna da se ponavlja baš svakog adventa. Toliko je samorazumljiva da smo je zaboravili kao što to činimo s mnogim važnim stvarima što čine dio našeg života. Tek promotrena izbližega adventska poruka otkriva snagu koju u sebi nosi.

Opširnije:PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA - C

34. NEDJELJA KROZ GODINU - ISUS KRIST KRALJ SVEGA STVORENJA

Stigli smo do posljednje nedjelje liturgijske godine u kojoj slavimo blagdan Krista Kralja. Blagdan je uveo 1925. papa Pio XI. na nedjelju prije blagdana Svih svetih, ali je liturgijskom reformom Drugoga vatikanskog koncila 1970. stavljen na posljednju nedjelju crkvene godine. Ovaj blagdan je zamišljen kao ustuk tadašnjem rastu sekularizacije te pojavi ideologije fašizma i nacizma. Kristovo se kraljevstvo počelo reklamirati kao priznanje Kristova kraljevanja u obitelji, društvu i državi; liturgijskim pak revidiranjem teksta Drugoga vat. koncila blagdan Krista Kralja dobiva nešto drukčiji naglasak već samim naslovom blagdana „Krist, Kralj svega stvorenja“, naglašava se eshatološka dimenzija Kristova kraljevstva kao cilj povijesti, svijeta i čovječanstva, odnosno njegovo je kraljevanje kozmološko i eshatološko, iako će se i dalje, primjerice, u ikonografiji Krista Kralja koristiti atributi zemaljskih kraljeva: plašt, žezlo, kruna. On je poseban kralj čije kraljevstvo nije od ovoga svijeta; on je uvijek pobjednik, ali: „Non ferro sed ligno – Ne mačem nego drvetom (Križa)!“ Ulazak u njegovo kraljevstvo se postiže činjenjem dobra u ljubavi prema njemu i bližnjemu. To će biti jedini kriterij ! O ulasku u Kristovo kraljevstvo odlučit će sam Krist kao sudac svakomu čovjeku, svijetu i povijesti. Na ovomu svijetu ljudi i povijest sude Kristu; u onaj dan, Krist će suditi ljudima i povijesti. To je nepromjenjiva vjera Crkve koja u svom Credu – Vjerovanju nastavlja proglašavati: „ I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.“ U tolikim tisućljećima života na zemlji, čovjek se je naviknuo na sve; prilagodio se svakoj klimi, postao imun na gotovo svaku bolest (i na covid 19 !). Na nešto se ipak nikad nije priviknuo: na nepravdu. Bunimo se na samu zamisao da zlo i nepravda moraju ostati nekažnjeni i trijumfirati zauvijek. Na tu žeđ za pravdom odgovorit će sud. Jednom će sve to biti razjašnjeno!

Opširnije:34. NEDJELJA KROZ GODINU - ISUS KRIST KRALJ SVEGA STVORENJA

33. NEDJELJA KROZ GODINU - B

Svaka crkvena godina (A,B,C) kad se nalazi pri svom svršetku ističe svojim odabirom biblijskih tekstova važnost naše sadašnjice kako bismo sadašnjim odlukama mogli bez straha „stati pred Sina čovječjega“. Završnica svijeta često se u Svetom pismu naviješta u slici prirodnih i društvenih katastrofa (kozmički poremećaji, geološki zastrašujući fenomeni, ratna razaranja i sl.). Međutim, sve su to biblijske slike kojima se ne daje opis konačnih događaja, nego oslik i u tom smislu samo navještaj u kojem nije bitna katastrofa svijeta. Vjernik je pak usredotočen na središnji događaj, odnosno na središnju osobu, a to je Sin Čovječji, Sudac i Presuditelj svijeta. Dakako, pri tom razmišljanju treba imati na umu da se Svemir, Zemlja, čovječanstvo i sama Crkva ne razvijaju nimalo jednostavno, panoramski pregledno. Nije to neki vez koji se mirno i skladno veze kao po nekom sigurnom nacrtu, nego su to češće eksplozije, nasilja, krize, lomovi, jauci, razaranja. Sva ta događanja liče više kobnom neuspjehu i promašaju, više kaosu nego kozmosu.

Opširnije:33. NEDJELJA KROZ GODINU - B

32. NEDJELJA KROZ GODINU - B

Isus je uvijek posebno osjetljiv za malene, prezrene, ranjive, odbačene. To je gotovo Isusov najpoznatiji stav, biti uz one koji su na rubu društva, koje gotovo nitko ne primjećuje – osim Boga!

Maleni, prezreni, odbačeni, siromašni u društvu uvijek su samo teret, uvijek višak, uvijek ih društvo želi ukloniti, kao neka smetala. I događa se to da, ako i neko prosječno društvo ne reagira na odbacivanje malenih i prezrenih, vrlo brzo i takvi prosječni dođu na red, nakon što su uklonjeni oni najjadniji. Zatim, tako to ide u nedogled. Po takvoj ljudskoj logici društvo bi uništilo samo sebe, jer se uvijek traži onaj najbolji, najjači, najuspješniji, a oni drugi se uklanjaju, tjeraju u kut. Evo, to je bio Božji pogled na ljudske krive čine. Isus je tu konkretan – ne, ni najmanjega ni najsiromašnijega ne odbacivati – on je naš brat, naša sestra!

Opširnije:32. NEDJELJA KROZ GODINU - B

31. NEDJELJA KROZ GODINU - B

Čovjek je takav da su mu u životu potrebni putokazi, neki znakovi, pa čak i zakoni da bi mogao i znao ići pravim putem. Odnosno da bi mogao živjeti, treba spoznati istinu, upoznati put... Tako recimo gdje god da se nalazi, čovjek traži znak, traži po kojim će pravilima živjeti.

Najbolji primjer je promet. Ako nema znakova, možeš izgubiti život. No, i više od toga, ako ima znakova, a ne poštuješ ih – jednako tako gubiš život. A možda i oduzimaš drugome.

Opširnije:31. NEDJELJA KROZ GODINU - B

30. NEDJELJA KROZ GODINU - B

Još od antičkih vremena znali su onodobni vladari kako se lako može utjecati na ljude priređujući im masovne priredbe („kruha i igara“!). U masi pojedinac ne igra nikakvu veliku ulogu nego se dadne ponijeti jakim ugođajem i raspoloženjem mase.

Sve do danas velike priredbe i masovna okupljanja izazivaju veliku fascinaciju kod  mnoštva pojedinaca  – prisjetimo se samo velikih koncerata na otvorenom prostoru ili punih nogometnih stadiona. Posebice mladi ljudi cijene nevjerojatan ugođaj i zanosno raspoloženje kada mnoštvo ljudi doživljava isto.

Opširnije:30. NEDJELJA KROZ GODINU - B

29. NEDJELJA KROZ GODINU – B

Marko u svom evanđelju nastavlja s nizom učenja koja nastoje izložiti kako bi buduća zajednica vjernika trebala organizirati svoju strukturu, posebno oko pitanja upravljanja. Na temeljnoj razini postavljaju se pitanja: Koje kriterije bi kršćanska zajednica trebala primijeniti da bi vladala sobom? Tko bi trebao biti vođa i kako ostvariti ustroj vlasti?

Priča slijedi jednostavan obrazac: Zebedejevi sinovi postavljaju pitanje učitelju, započinjući dijalog u kojem Isus daje odgovor s namjerom da ponudi kriterije za takvo upravljanje. Dijalog napreduje od jednostavnog pitanja o doslovnom sjedenju za stolom do širih kriterija o upravljanju zajednicom.

 

Opširnije:29. NEDJELJA KROZ GODINU – B

28. NEDJELJA KROZ GODINU – B

 

Evanđelje ove nedjelje donosi zanimljiv susret bogatog mladića i Isusa. Mladić pred Isusa pristupa ne baš bilo kako. On pred Isusa dolazi prigibajući koljena. On pred Isusa pristupa baš kao i svatko od nas. Svatko dobro zna tko je njegov Bog, svatko zna tko je Isus Krist. I mi doista odmah po ulasku u crkvu kleknemo, prignemo koljena pred svojim Bogom. No, taj stav ne mora izražavati i potpunu unutarnju predanost Bogu. To najbolje opisuje daljni tijek razgovora ovoga bogatoga mladića s Isusom. Mladić govori kako drži sve zapovijedi, baš kao što i mi vjerno pazimo na zapovijedi Božje, ali isto tako pita učitelja Isusa što je potrebno još napraviti da bi bio Božji, da bi bio sretan, da bi mogao ići za Isusom. Ma pita baš ono što i mi želimo pitati Isusa! A Isus mu odgovara da sada treba još prodati sve što ima, podijeliti onima koji nemaju, te će tada imati blago na nebu i može poći za Isusom. U ovom trenutku se događa nagli obrat. Evanđelje iznosi da se mladić smrknuo i otišao žalostan. Otišao je žalostan od Isusa, jer je imao veliki imetak – to je bio razlog.

Iz ovoga vidimo kako bogatstvo može biti velika prepreka na putu do Boga. Možda najviše zbog toga što se od silnog bogatstva ne može vidjeti Bog. Možda zbog toga što bogatstvo postaje naš bog. Možda zbog navezanosti, možda zbog opterećenosti... Jedno je sigurno – kada Bog nije na prvome mjestu, ništa nije na svome mjestu! A ono prvo mjesto uvijek pripada samo Bogu. Tako je to Bog želio, tako je to Bog uredio. Čovjek to treba poštivati. Jedan od znakova tog poštivanja je i ono prigibanje koljena. Iako, više od toga potrebno je pred Bogom prignuti svoj ego, svoj ponos, svoju umišljenost, ali isto tako i svoje probleme, bogatstvo, siromaštvo, sve što imamo i što jesmo. U suprotnom, na Isusov poziv ćemo se smrknuti i otići žalosni, iako dobro znamo tko je naš Bog i rado pred svojim Bogom kleknemo, ali ipak odustajemo, jer nije bilo onog unutarnjeg stava klečanja i predanja. Odnosno pokleknemo i pred svijetom, svjetovnim... A zbog čega? Zbog bogatstva ili bilo čega drugoga što nam je zapriječilo put do najvećeg bogatstva koje čovjek može imati – svoga Boga!

Fr. Reginald Biklić, OP

26. Nedjelja kroz godinu - B

Oslonjeni na Riječ Božju, koju slušamo u euharistijskom slavlju, donosimo nekoliko misli o učincima djelovanja Duha Svetoga u Crkvi. I naša je župna zajednica dio opće Crkve koju „prodahnjuje“ i vodi Duh Sveti.

Već mala djeca znaju reći: Ti ne! Ti ne pripadaš nama. Postoji li u ljudskoj psihi potreba druge ljude isključivati? Biblija poznaje (takve) primjere. Tako Gospodinova braća: Jakov Mlađi i Jakov Stariji te zajednica u Jeruzalemu žele „pogane“ (one koji su se pridružili „Isusovu putu“) isključiti iz Zajednice (Crkve). Obrazloženje: oni ne obdržavaju stroge židovske zakone. Pavao, apostol se pak snažno tomu odupire i bori se žestoko na (prvom) „apostolskom koncilu“ protiv takva razgraničenja i isključivanja i to – s uspjehom! Je li u povijesti Crkve svako isključivanje bilo baš nužno? Vjerojatno je moglo biti od pomoći malo više povjerenja u djelovanje Duha Svetoga koji vodi Crkvu. Jer Duh puše gdje hoće. Često djeluje u ljudima, za koje ne bismo to očekivali. Treba, dakle, biti oprezan kad je riječ o nepriznavanju drugima da su pravi kršćani. A da bi se uvidjelo djelovanje Duha Svetoga nije dovoljno paziti na to priznaje li se netko Kristovim samo riječima. Dinamika Kraljevstva Božjeg često povezuje ljude, za koje ne bismo to očekivali. Postoje i oni ljudi dobre volje „u čijim srcima milost nevidljivo djeluje“, kako je to formulirao Drugi vatikanski koncil (Gaudium et spes – Radost i nada, br. 22). I u tom smislu govori Isus u današnjem evanđelju: „Tko nije protiv nas, za nas je.“ Ovo pruža nama kršćanima stanovitu opuštenost kada se nađemo u susretu s onima koji drugačije vjeruju ili uopće ne vjeruju. Duh Božji djeluje unutar i izvan Crkve! Sv. Augustin bi rekao: „Ima ih koji su unutar Crkve, a zapravo su izvan nje, a  ima i onih koji su izvan Crkve a zapravo su unutar nje.“

U prvom današnjem svetopisamskom čitanju slušamo kako Mojsije, pun Duha Božjega, izrazi divnu želju: “O kad bi sav narod Gospodnji postao prorok! Kad bi Gospodin i na njih izlio svojega Duha!“ Tako govore Božji ljudi! Ne svojataju Boga i njegove darove, ne prisvajaju Duha Božjega samo sebi nego zazivaju dar Duha Božjega svim vjernicima, svim ljudima. Drugi vat. sabor htio je obnoviti u Božjem narodu vjeru da su svi – po krštenju i krizmi, a i po posebnim darovima – uživaoci dara Duha Svetoga. Nad svakim krizmanikom progovara biskup krizmatelj: „Primi pečat dara Duha Svetoga!“ Trebalo bi ovdje spomenuti i naročiti oblik dara Duha Svetoga, a to je dar Svetog pisma, dar Biblije. To je Zakon Gospodnji ili kako su Židovi voljeli reći Tora. Tko se naime druži s Biblijom, postaje dionik Duha Svetoga kojim je Biblija napisana.

 U Drugoj poslanici Timoteju stoji: „Sve je Pismo bogoduho“, to jest Duhom nadahnuto te Duhom odiše i nadahnjuje svojega čitatelja. To je istovremeno poziv svima nama da danomice izdašnije čitamo Duhom Božjim nadahnuto Sveto pismo, da se iznutra Duhom osnaženi i oduhovljeni uspijevamo oduprijeti navalama zloduha u današnjem svijetu, koji odbija izgradnju današnjeg društva na temeljima Boga Stvoritelja i ne želi ga imati ni kao „radnu hipotezu“!

​Fr. Nikola Mioč, OP