Bog očituje svoju moć ponajviše praštanjem
Opraštanje, oprost - bila je tema biblijskih čitanja prošle nedjelje. Ista je tema i ove nedjelje. Bog je najjači kad prašta, a čovjek kad oprašta je najviše čovjek. Sjetimo se Stjepana prvomučenika. U trenutku kad moli za one koji ga kamenuju, kad im oprašta, otvaraju se nebesa i on vidi Isusa u slavi. Bogu je stalo do čovjeka. Bog se veseli kada ga čovjek traži. Svi smo pozvani na obraćenje. Molimo danas Gospodina da nam pomogne, da uvijek budemo spremni oprostiti i ponuđeno oproštenje prihvatiti.
Što znači živjeti za nebo?
I Isus se ljutio
Osnovna misao današnjih čitanja je poziv na sređivanje naših međuljudskih odnosa. U današnjem biblijskomu štivu iz Knjige Sirahove izričito su zabranjene mržnja, srdžba i osveta, jer se to protivi zapovijedi ljubavi. Ali ne smijemo zaboraviti: ako je srdžba reakcija na nepravdu, na nešto što je u sebi zlo, onda je ona u skladu s Božjim zakonom. Sjetimo se Krista. Kad je vidio da je njegova kuća molitve, hramsko dvorište, pretvoreno u kockarnicu, bio je ljut i počeo je prevrtati stolove. Njegova svetinja, njegov hram bio je oskvrnjen. Kristova srdžba u ovom slučaju bila je krepost. U zadnjem, nama Hrvatima nametnutom, osloboditeljskom Domovinskom ratu, neprijatelj je bacio blato na naše svetinje, na stotine je crkvi srušio, groblja preorao, zemlju okupirao i bacao svoje prljave „kocke“ na ono što je oduvijek bilo hrvatsko. U takvoj situaciji morali smo se ljutiti, srditi.
Opominjanje je djelo milosrđa
Bratska opomena je sastavni dio kršćanskoga života. Bog prigovara svome proroku što nije opomenuo grješnika: "Bezbožnik će umrijeti zbog svojega grijeha, ali krv njegovu tražit ću iz tvoje ruke."
Ne zaboravimo: na krštenju smo svi postali dionici Kristove proročke službe - postali smo proroci. Zato ne smijemo šutjeti. Iako je „šutnja zlato, a govor srebro“, ona je koji put težak grijeh. Kad god se u društvu u kojemu živimo nudi nešto, što nije u skladu s Božjim zakonom, Crkva ne smije šutjeti. Ona to mora osuditi. Ne učini li to, nema pravo reći da služi svom narodu. Upravo stoga Crkva u ovo naše vrijeme, kad se govori o natalitetu koji je strahovito pao, osuđuje pobačaj kao zločin nad svim zločinima (jer i to je jedan od razloga pada nataliteta). Život treba „zaštiti od začeća do prirodne smrti.“ Kad je Hrvatski sabor nedavno stavio na glasovanje Zakon o suzbijanju diskriminacije, progovorila je Crkva i upozorila da je taj zakon nejasan, da otvara vrata sklapanju istospolnih zajednica.
Mudrost - dar Duha Svetoga
Salomon je bio čovjek bogatstva i vojne moći. Ali vladati tako brojnim narodom koji se „ne da izbrojati ni popisati“, on nije u stanju bez Božje mudrosti, tog dragocjenog bisera po kojemu razlikujemo dobro od zla. On traži od Gospodina „pronicavo srce da može suditi svom narodu.“
Mudrost je jedan od sedam darova Duha Svetoga. Kad kažemo da je jedan čovjek mudar, onda želimo reći da on dobro zna razlikovati ono što je bitno, primarno i odlučujuće, od onoga što je nebitno i sekundarno. Mudar čovjek dobro razlikuje važno od nevažnoga, sve stvari ispravno vrednuje, svaku stvar stavlja na svoje mjesto. Takvu mudrost moli kralj Salomon od Gospodina: „Zavoljeh je više nego žezla i prijestolja i ništa ne cijenih bogatstvo u usporedbi s njom. Nisam je htio uspoređivati ni s draguljima, jer je sve zlato pred njom kao malo pijeska, a srebro je prema njoj kao blato“ (Mudr 7,8-9). Jednu ovakvu mudrost čovjek ne može postići. Samo Bog nam je može darovati. „Istinska mudrost je u Bogu, dolazi od Boga, vodi k Bogu i počiva u Bogu“ (jedan njemački pisac).
Opširnije:17. nedjelja kroz godinu: skriveno blago i dragocjeni biser
Živjeti Božju riječ
Današnja čitanja, posebice u prvome i trećemu, govore o riječi koju Bog upućuje svakomu od nas. Božja riječ je Božje djelovanje, ona je stvaralačka. Sjetimo se kako gordo zvuči u knjizi Postanka: „I reče Bog: 'Neka bude! I postade!'“ I danas je ta riječ stvaralačka, riječ koja ostvaruje ono što naviješta. Božja riječ je snažno djelotvorna; ona uvijek postiže svoj cilj koji joj je Bog odredio. „Božja riječ izlazi iz Božjih usta… ne vraća se Bogu bez ploda. Ona čini ono što je Bog htio i obistinjuje ono zbog čega ju je Bog poslao!“ Božju riječ treba prihvatiti, od nje treba živjeti. „Ne živi čovjek samo o kruhu.“ Ne vraća se k Bogu a da nije ispunila svoje poslanje, svoj zadatak. Božja je riječ zakon i pravilo života. „Deset zapovijedi“ na hebrejskom se jeziku zovu „deset riječi“ s kojima čovjek treba uskladiti svoj život.
Opširnije:15. nedjelja kroz godinu: Deset zapovijedi - deset riječi
Mir je „djelo pravde“
U današnjim čitanjima susrećemo Krista, koji zanosnim klicanjem slavi Boga. Iako je tekst sličan Isusovim Blaženstvima, lako je uočiti razliku. U Blaženstvima Isus slavi, točnije „blagoslivlja“ ljude, koji su se okupili oko njega da čuju njegovu poruku o Kraljevstvu Božjemu, a ovdje Isus slavi Oca na nebesima, koji je to omogućio. Dok se Isus u svojoj molitvi Bogu obraća jednostavno s „Oče“, ovdje je upotrijebio najsvečaniji naziv za Boga „Oče, Gospodaru neba i zemlje.“ Bog je stvoritelj neba i zemlje i kao takav je često slavljen, posebice u Psalmima. Ali ovdje se Isus posebno raduje zato, što se Bog Otac objavio malenima. U okupljanju malenih Isus vidi i početak Kraljevstva Božjeg, ostvarenje Zaharijinog proročanstva u prvome čitanju: „Klikni iz svega glasa, kćeri Sionska! Viči od radosti Kćeri Jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan i pobjedonosan, krotak jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu“ (Zah 9,9). Zaharija naviješta dolazak Mesije, skromnoga i malenoga - nema bojnih kola, ne jaši na konju. Donosi mir. Kakav mir i komu? Donosi pravedan mir, mir koji je „djelo pravde“. Uspostavit će ga u Izraelu i u svijetu. Jeruzalem je grad mira, simbol neba. Mir znači nebo, znači konačno Boga. Kći Sionska i Jeruzalemska, koju spominje Zaharija, je istoznačnica za Božji narod, a to je Crkva koja obuhvaća čitavi svijet, cijelo čovječanstvo.
Čovjek vrijedan ljubavi
Sva tri čitanja ove nedjelje govore o ljubavi. Nude odgovor na pitanja: Kada istinski ljubimo ljude? ili kada istinski ljubimo Boga?
Nitko ne može drugoga ljubiti ako ne zna prihvaćati ljude s kojima dolazi u dodir. Zato da bismo ljubili drugoga, bližnjega svoga, važno je postaviti pitanje: Znamo li prihvatiti ljude koji su drukčiji od nas, koji govore druge jezike i koji ne misli kao što mi mislimo? Budući da je ljubav ponajprije poštivanje, ona pretpostavlja prihvaćanje. Prihvaćamo li ljude onakve kakvi jesu? Ljubav prema Bogu ostvaruje se prema konkretnim ljudima. Ne smijemo zaboraviti da je čovjek, ako govorimo o konkretizaciji zapovijedi ljubavi, na prvom mjestu, prije Boga. Boga možemo ljubiti jedino ljubeći čovjeka. „Lažac je tko kaže da ljubi Boga kojega ne vidi, a ne vodi računa o bližnjemu svome, o čovjeku kojega vidi“ (usporedi Evanđelje po Ivanu). Pravi vjernik je pozvan ljubiti ljude onako kako ih Bog ljubi. Ljubimo ljude ne da omilimo Bogu, da bismo stekli neke zasluge pred njim, nego zato što je čovjek vrijedan ljubavi. Naravno, ako ovako ljubimo čovjeka, bit ćemo mili, dragi Bogu. Ljubiti, činiti djela ljubavi treba činiti bez računice.
Isus šalje svoje učenike
U današnjem smo evanđelju čuli kako Isus šalje svoje učenike da navijeste ljudima Radosnu vijest o Bogu. Isus im nije obećao sretnu i bezbrižnu budućnost. Naprotiv upozorio ih je na teška vremena, na progonstva od onih kojima ih šalje. Ljudi će ih progoniti samo zato, što su se opredijelili za Isusa Krista, za istinu koju je on naviještao. Doživjet će sudbinu svoga Učitelja kojeg je starac Simeon nazvao „osporavanim znakom“.
Duh Sveti je poljubac Oca i Sina
Bog je ljubav. Živi u zajednici ljubavi koju nazivamo PRESVETO TROJSTVO. Svake nedjelje ispovijedamo vjeru „u Duha Svetoga, koji izlazi od Oca i Sina.“ Otac se dariva Sinu i Sin se dariva svome Ocu. Rezultat tog darivanja je netko treći: DUH SVETI, koji ima svoje vlastito ime - LJUBAV. Nešto slično se događa u svakoj bračnoj zajednici koja je zajednica ljubavi. Muž se posve dariva svojoj ženi i žena njemu. Rezultat toga darivanja je netko treći, a to je DIJETE. Kad bi naše mlade obitelji shvatile svoje bračne zajednice kao zajednice ljubavi, koje redovito cvjetaju, ne bi bilo gorućeg demografskog pitanja, bilo bi više kolijevki s djecom, nego mrtvačkih sanduka. Nažalost, danas nije tako.
Apostoli su imenovani
Zaustavimo se u današnjoj propovijedi samo na prvom čitanju iz Djela apostolskih. Činjenica da su svi apostoli imenovani ima jedno duboko značenje. Za prvu, drevnu Crkvu, bilo je vrlo važno da zna sve o Isusovim učenicima. Tko su i kako se zovu. Nisu oni bili bilo tko. Ostavili su sve radi Isusa Krista i pošli za njim, svojim Učiteljem. Upravo preko njih dogodilo se nešto novo u svijetu, nastala je Crkva. Apostoli su u njezinu temelju. Svi su osobno ovlašteni da budu svjedoci Kristovi, navjestitelji njegove Radosne vijesti svijetu. U današnjem evanđelju čuli smo Isusove riječi o njima: „Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječi su tvoje sačuvali.“ Zašto? Zato da ih navijeste čitavom svijetu.