Govor korišten u ovome evanđeoskom odlomku može biti suženo tumačen u svjetlu prijetnji o završetku svijeta i o Božjoj kazni. Međutim, i ovdje vrijedi načelo da je evanđelje po svojoj naravi radosna vijest i navještaj nade. Tko god se njime služi da bi utjerivao strah i stvarao tjeskobu, koristi se njime na neispravan način; udaljuje se od značenja teksta.
Kontekst u kojemu se govori u zbunjujućim slikama jest divljenje Isusovih učenika pred čudesnom hramskom građevinom; divljenje koje Isus s njima ne dijeli, nego govori o rušenju Hrama, o Jeruzalemu koji ne prihvaća obraćenje.
Drugi je primjer iz svakidašnjih poslova. Zašto od dvije osobe koje rade isti posao Bog jednu uzima, a drugu ne? Sve nema jednaku vrijednost; nije sve prihvatljivo, bez obzira na privid. Bog nije spreman djelovati po pravilu sve ili ništa. On odabire, razlikuje, vrednuje, ispituje... I to ne u nekim posebnim poslovima, već u onim svakodnevnim. Tim su ljudima još žuljevi na rukama bili topli i tim se ženama još vidjela bjelina brašna na znojnome licu. Baš u trenutcima u kojima se žive najnormalnije i prividno najbanalnije situacije jedni se ponašaju kao mudri ljudi, dok drugi postavljaju i grade preduvjete za samorazornost.
Završava još jedna crkvena, liturgijska godina, i već sljedeće nedjelje počinje Došašće. Na kraju jedne crkve godine, i prije početka nove, Crkva slavi Krista Kralja, brižnog slugu koji se stavlja u službu slabih, obespravljenih, malenih. Krist vodi u kraljevstvo istine i života, svetosti i milosti, pravde, ljubavi i mira.
U molitvi Očenaša molimo i zazivamo „Dođi kraljevstvo tvoje!“ A molitveni zaziv „Dođi kraljevstvo tvoje!“ ističe da je to Kraljevstvo Oca, a ne nekog Boga silnika koji gazi i uništava. To je kraljevstvo istine i života, svetosti i milosti, pravde, ljubavi i mira. Na početku svojeg propovijedanja Isus ističe kako je to Kraljevstvo Božje blizu ljudima. I poziva da najprije traže to kraljevstvo, a sve drugo bit će nadodano (Mt 6, 33). Kad kršćani mole molitvu Očenaša pokazuju da su primili Isusovu poruku te kako su zauzeti za kraljevstvo Božje jer mole da ono bude vidljivo i prepoznatljivo posvuda u svijetu. Kraljevstvo ljubavi Božje nije nekakav drugi svijet, nego ovaj svijet obnovljen u Isusu Kristu. Stoga kršćani ne smiju tražiti kako pobjeći od ovoga svijeta, nego kako da ga preobraze te da u ovom svijetu zrače ljubav, istina, pravda i mir.
“Svojom ćete se postojanošću spasiti” (Lk 21, 19)
Suvremenih scenarija katastrofa ima u izobilju i one se nastavljaju na biblijske. Kako će izgledati svršetak povijesti? Ne znamo, jer ljudski govor i njegove slike imaju svoje granice. Jedino je sigurno Isusovo obećanje da ćemo se svojom postojanošću spasiti. Za ovu prigodu ograničimo se na ulogu jeruzalemskog hrama u starom i novom izabranom Božjem narodu i o Isusovu proricanju njegova razorenja. Velebno je bilo zdanje jeruzalemskog hrama, zauzimao je prostor od gotovo 500m dužine i 300m širine. Sva je unutrašnjost hrama bila obložena cedrovinom i zlatom. Zbog svoje veličine i još više zbog sklada i ljepote, hram je ubrajan među sedam svjetskih čuda tadašnjeg svijeta. Blještao je na istočnjačkom suncu i mogao se vidjeti i do 100 km udaljenosti. U dijelu hrama u Svetinjama nad svetinjama stajaše Božje prijestolje, što bijaše vidljivi znak i garancija da je Izrael poseban narod među svim narodima. Život izabranog naroda bit će uzor pravednosti, zajedništva i mira i privući će sve narode da spoznaju da je jedini istiniti Bog Jahve, te će doći i konačno mu se pokloniti.
Saduceji današnjeg evanđelja pristupaju k Isusu, pokušavajući ga ismijati zbog njegova govora o budućem životu, davajući mu apsurdan primjer žene i sedmero braće. Po židovskome zakonu, ako bračni par nema djece, te muškarac umre, njegov brat dužan je oženiti tu ženu, a djeca se smatraju djecom njegova brata. Međutim, ovim apsurdnim slučajem oni se nisu brinuli o ženi ili o braći, već su željeli dokazati Isusu kako je vjera u uskrsnuće mrtvih nešto besmisleno, bez ikakvoga utemeljenja. Uz to, saduceji su smatrali kako je samo prvih 5 knjiga Starog zavjeta Bogom nadahnut tekst, dok su ostale knjige odbacivali.
Isus koristi svaku prigodu za susret. Pa tako i vidjevši Zakeja koji se bio popeo na smokvu. Zakej je bio malen rastom, ali i malen u svakom smislu riječi. Bio je sakupljač poreza, suradnik rimskog okupatora. Uzimao je novac od svojih sunarodnjaka i davao strancima. Za to je bio dobro plaćen. Bio je bogat, kaže Evanđelje. Evanđelje ne govori da je Zakej bio potaknut duhovnom žeđi dkad je ošao vidjeti gdje Isus prolazi, nije ni težio za ozdravljenjem od neke bolesti kao brojne osobe koje je Isus susretao na svom putu. Vjerojatno je Zakej došao iz puke znatiželje. A ipak njegov će se život promijeniti. U stvari, nije Zakej došao vidjeti Isusa, nego Isus dolazi susresti Zakeja. Svaki trenutak, svaka prigoda može biti pogodnom za susret s Isusom.
Svatko se može poistovjetiti sa Zakejom, usvojiti put koji je prošao. I mi smo, kao i Zakej, bogati smo svojim darovima, sposobnostima, talentima, moći i vlašću koju imamo, dobrima koja posjedujemo. Kao i Zakej, i mi možemo biti suradnici sustava, moćnika, banaka ili vlasti koja se protivi evanđeoskim vrijednostima koje Isus naviješta.
Opširnije:Susret koji mijenja - 31. nedjelja kroz godinu - C
Isti hram, ista vjera, obuhvaća i carinika i farizeja u današnjoj prispodobi.
Što god on bio, farizej nije lažac. On je doista drugačiji od drugih ljudi, čak i od ljudi koji dijele njegovu vjeru. Uvjet je postiti jedan dan u godini, Dan pomirenja, ali ovaj farizej posti dva dana u tjednu. Zahtjev je davanje desetine na određene izvore prihoda, ali ovaj farizej daje desetinu svog cjelokupnog prihoda.
Sigurno je da je zahvalnost bliska srcu prave religije. Ali razmislite o tome što uzrokuje farizejevu zahvalnost: ne to što mu Božja milost omogućuje da čini ono što čini, već to što ga njegovo pobožno ponašanje čini drugačijim od drugih ljudi, odvaja ga od njih. Dakle, farizej nije lažac, i zahvalan je, ali ga molitva ipak guši. Četiri puta u njegovoj kratkoj molitvi pojavljuje se riječ „ja“ i čini se da je izgovorena s izrazom samočestitanja. Iako je njegova molitva upućena Bogu, čak i Bog na kraju ostane odsječen, držan vani. Bog nema što učiniti; farizej ima sve u rukama. U onome što je predstavljeno kao molitva, ovaj farizej zvuči kao da razgovara sam sa sobom. Odsutna je svaka čežnja za Bogom, bilo kakva glad za svetim, bilo kakav tračak ljubavi. Farizej je krajnje jadan, netko tko se prije ili kasnije otkrije kao dosadnjaković. Žalite Boga koji mora slušati takve molitve!
„Eto mu u susret 10 gubavaca.“
Današnje evanđelje nam donosi veoma zanimljiv susret Boga i čovjeka. Kažemo čovjeka, jer smo svi mi prvotno ljudi, a tek zatim Samarijanci, Galilejci, Hrvati, liječnici, svećenici, profesori, prodavači… Židovi i Samarijanci su se međusobno prezirali, napadali jedni druge i proklinjali se među sobom.
Međutim, i jedni i drugi su svoje bolesnike odbacili, svoje gubavce su poslali u selo da ih se riješe, odnosno da odžive svoje dane u bolesti, ostavljeni od svoje obitelji, ostavljeni od svojih bližnjih, budući da im se bilo zabranjeno približavati. Ali, unatoč svojoj bolesti, ti odbačeni gubavci koji su si međusobno bili neprijatelji, ipak imaju zdraviji pogled. Vide da je ispred njih čovjek, od jednake krvi i mesa, jednake bolesti i prolaznosti, jednakog dostojanstva kojeg mu je Bog dao. Uostalom, te ljude koje je svatko odbacio, Bog ne odbacuje, već ide k njima u susret. Bog ne gleda tko je tko, on sve jednako ljubi, ali na različite načine.
„Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: Iščupaj se s korijenom i presadi se u more! I on bi vas poslušao.“ Te su Isusove riječi izrazito duboke, ako pogledamo značenje tih dviju biljki. Sjeme gorušice jedno je od najmanjih sjemenja, samo nekoliko milimetara veliko, ali vrlo brzo klija kada ga se posadi u zemlju te donosi mnogo roda, ali također i biljka gorušice čini tlo oko sebe zdravijim jer tjera različite nametnike. S druge strane, dud (koji je kod nas možda poznatiji pod imenom murva), je izrazito veliko stablo čiji su plodovi uglavnom nejestivi. Također, u antici se smatralo da korijenje murve ide veoma duboko te da može živjeti 600 godina, a Židovi su ga zvali „stablo koje plače", budući da plod murve izgleda kao krvava suza. Stoga su slike gorušice i murve preneseno značenje za sliku kršćana i svijeta.
Isusove riječi iz današnjeg evanđelja: „Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene" pozivaju nas na budnost u našem kršćanskom životu. Židovi bi opasivali bokove kada bi išli na neka dulja putovanja, da im haljine koje su nosili ne bi smetale na dalekom putu. Mi kršćani smo također na jednom dugom putovanju, putovanju koje traje čitav naš život, a cilj putovanja je Kraljevstvo nebesko. Što su nama te haljine koje moramo pripasati, da nam ne smetaju? To su upravo grijesi kojima je naša ljudska narav sklona. Svi smo mi ljudi različiti, i svi griješimo, na različite načine, kao što su i haljine koje nose različitih izgleda, oblika, boja, ali svaka od tih haljina smeta na putovanju. Stoga Isusove riječi da pripašemo haljine nam prvotno govore da stegnemo ondje gdje griješimo. Čovjek koji zna da psuje, ako želi nastaviti svoje putovanje prema Kraljevstvu Božjem, mora bdjeti nad samim sobom da ne izgovori svašta, odnosno mora stegnuti svoj jezik. Čovjek koji je oholica i postavlja se iznad drugih, na njemu je da stegne svoj ego i da se vježba u poniznosti. To stezanje je, istina, neugodno, ali je itekako potrebno. Ako se te haljine grijeha ne stegnu, onda ćemo zbog njih na putu padati, a do cilja nećemo doći.
Bogoslužje ove nedjelje pruža nam jedan od najdragocjenijih bisera u Evanđelju, „Očenaš". U kršćanskoj starini „Očenaš" je bio dio tajna kršćanske vjere koje je čuvao i štitio tzv. zakon o tajni: povjeravao se katekumenima tek na kraju njihove ozbiljne pripreme, uoči krštenja, zajedno s tumačenjima o euharistiji. Onaj koji ga je primao čuvao je njegove riječi kao relikvije i sa žudnjom čekao čas kad će, izlazeći iz kupelji krštenja, „okružen braćom i predstavljen Majci“ (Crkvi) podižući ruke prema nebu, prvi put uskliknuti „Oče!“, te tako svima omogućiti da ga prepoznaju kao novo Božje dijete.
Potrebno je prisjetiti se toga jer smo Očenaš pretvorili u običaj, izgovarajući ga često, izgovarajući ga serijski, izgovarajući ga i ne misleći na njegov sadržaj, kao što izgovaramo strelovitu molitvicu u času potrebe ili u strahu. Izgubili smo smisao strahovitog otajstva koje se krije u tim riječima što su izašle iz Božjih usta. Treba molitvu Očenaša iskupiti od navike koja je prekriva kao nekom naslagom koja izolira, i koja nas priječi da zadršćemo netom izgovorimo ili čujemo njegove prve riječi. Očenaš nas više ne potresa, a morao bi nas prodrmati. Očenaš se rodio iz Isusove molitve. Vidjevši Isusa kako moli, učenicu su se uvjerili da nisu nikada u svom životu pravo molili; osjetili su veliku želju za molitvom, i Isus je udovoljio toj njihovoj želji dajući im svoju molitvu.