Druga korizmena nedjelja - C
Mnogima je od nas Sveto pismo Staroga zavjeta knjiga sa „sedam pečata“, teško razumljiva. Nikakvo čudo, rekli bismo, ako smo pročitali ili pozorno poslušali prvo (starozavjetno) čitanje iz bogoslužja druge korizmene nedjelje. Doista se doima „prastaro“, iz pradavnih vremena! I po sadržaju i po načinu njegova prikaza. Riječ je o sklapanju saveza između Boga i Abrahama.
Abraham je – prema Božjem naputku – zaklao i rasjekao na pole određene životinje te pri zalasku sunca umoran pao u duboki san. Kad je pao gust mrak, „pojavi se zadimljeni žeravnjak i goruća zublja te prođu između onih dijelova. Toga je dana Gospodin sklopio savez s Abrahamom rekavši: "Potomstvu tvome dajem zemlju ovu od Rijeke egipatske do Velike rijeke, rijeke Eufrata." Što to znači i koji je smisao toga zastrašujućeg i gotovo brutalnog čina?
Prva korizmena nedjelja - C
Odustati ili se nastaviti boriti protiv kušnji? Što nam govori Isus?
Đavao uvijek udara tamo gdje smo najslabiji, ili bolje rečeno najjadniji. Primjer toga je upravo Isusova kušnja u pustinji. Nakon što Isus nije jeo 40 dana, baš tada dolazi đavao da ga iskuša – i to baš u onome u čemu je Isus kao čovjek bio najjadniji – gladan. Đavao dolazi s riječima: "Ako si Sin Božji, reci ovomu kamenju da postane kruhom!" No, vidimo Isusov čin obrane – Svetim pismom! Jasno odgovara da "čovjek ne živi samo od kruha", već je čovjeku nešto drugo potrebno za život – Riječ Božja, život po toj riječi.
8. NEDJELJA KROZ GODINU – C – 2022.
Ono što smo slušali u današnjem 1. čitanju (Sir 27,4-7) i evanđelju (Lk 6, 39-45) na prvi pogled nam se ne čini kao nešto tipično kršćansko. Slične rečenice i misli mogu se naći i drugdje kod drugih naroda ili religija. Upravo je zato dobro da je ova mudrost (kao opće ljudsko znanje) našla svoje mjesto i u Bibliji; Kraljevstvo Božje – čini se - ne bi moglo doći ako ne bismo dovoljno poštivali pravila igre međuljudskog suživota. Danas je riječ o sudu o drugima i o nama samima. Posljednja knjiga mudrosti Staroga Zavjeta, Knjiga Sirahova (kao najzreliji plod mudroslovne gnomske literature staroga Istoka i Egipta), primjenjuje pri tomu sliku sita (rešeta) kojim se prosijava i rastavlja dobra zemlja ili brašno od mekinja, otpada. Slično se može „prosijavati“ i ljude kad se o njima razmišlja ili ih se prosuđuje, misli starozavjetni učitelj mudrosti Sirah. Može se dapače tako dugo prosijavati ljude dok u situ ne ostanu samo njihove mane i pogrješke pa ih onda trijumfalno pokazujemo svima. Ne zanima nas mnoštvo dobrih osobina i djela drugih ljudi, nego samo neke male slabosti koje smo pronašli. Isus upotrebljava sličan primjer kad predbacuje farizejima da prosijavaju, „cijede“ komarca, ali gutaju devu! U današnjem evanđelju Isus to ilustrira slikom truna u oku drugoga za što imamo jako izoštren očinji vid! Kratko: previđamo naše mane, ne mijenjamo se i sve ostaje pri starom; druge pak stavljamo pod sitnozor a za naše mane smo slijepi. “Tko sjedi u staklenoj kući ipak ne bi trebao bacati kamenje!“ Zašto Isus pripovijeda ove opće poznate mudrosti svijeta? Isusu je stalo da oni koji njemu pripadaju ponajprije ovladaju temeljnim ljudskim pravilima ponašanja. Slijepac ne može slijepca voditi: pasti će oba u istu rupu. Onaj, naime, koji ne vidi vlastite grješke, ne može drugoga odgajati, učiniti ga boljim ili ga korigirati.
7. NEDJELJA KROZ GODINU - C
Proteklih je nedjelja Isus govorio o našem odnosu prema ovozemaljskim dobrima. Danas nam govori o odnosu prema braći ljudima. Riječ je o našem Nebeskom Ocu koji je Bog milosrđa, Bog oprosnik.
I. čitanje: Samuel govori o plemenitom Davidu, koji nije htio ubiti svog ljutog neprijatelja Šaula. Našao ga je na spavanju, ali ga pušta živjeti jer je Šaul bio Božji pomazanik, zakoniti kralj. Može se iz Davidova ponašanja zaključiti nešto što za njegovo vrijeme nije uopće bilo naravno, a to je da ne trebamo neprijatelje mrziti. David slijedi primjer Boga Jahvea, milosrdnog oprosnika.
ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU – C
U današnjem evanđelju možemo primijetiti tri različite skupine ljudi: Židove okupljene u sinagogi, Isusa u rabinskoj službi te starozavjetne proroke Iliju i Elizeja. Židovi su se okupljali u sinagoge kako bi slušali riječ Božju, ali i kako bi čuli rabinska učenja. Kroz mnoge godine slušali su različite rabine koji su im pojašnjavali riječ Božju, međutim nijedan od njih nije bio poput rabina kojeg su sada čuli. Njegovim riječima su se divili, jer im je Isus drugačije govorio. Divili su se jer su čuli riječ Božju, ne samo onu zapisanu u Starome zavjetu, nego i jer su pred sobom imali utjelovljenu Božju Riječ, a svaki susret s njome razoružava čovjeka, dotiče ga do u dubinu njegovoga srca. Ipak, unatoč svom tom divljenju, ostala im je jedna misao – to je samo sin Josipa tesara, i bez obzira na sve rečeno do tada, on je bio samo to – sin Josipa tesara.
NEDJELJA BOŽJE RIJEČI – 3. KROZ GODINU – C
Nedjelja Božje Riječi, koju je ustanovio papa Franjo i koja će se održavati svake godine na treću nedjelju kroz godinu, podsjeća nas vjernike na važnost i vrijednost Svetoga pisma za kršćanski život, kao i odnos Božje riječi i liturgije. Kao kršćani, mi smo jedan narod, koji hodočasti kroz povijest, podržan od Gospodina, prisutan u našoj sredini, koji nam govori i hrani nas. Dan posvećen Bibliji ne treba gledati kao godišnji događaj, već kao događaj koji traje godinu dana, jer hitno trebamo rasti u našem poznavanju i ljubavi prema Svetom pismu i uskrslom Gospodinu, koji nastavlja govoriti svoju riječ i lomiti kruh u zajednici vjernika. Zato trebamo razviti bliži odnos sa Svetim pismom; inače će naša srca ostati hladna, a oči zatvorene, zbog tolikih oblika sljepoće. Ova je nedjelja, dakle, idealna prilika za ponovno čitanje nekih od dokumenata Crkve.
2. nedjelja po Božiću - C
Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet.
Čovjek prolazi kroz život uglavnom nesvjestan onih „malih" stvari koje su stalno uz njega. Dvije noge, dvije ruke, zrak, svjetlo. Međutim, u trenutcima kada čovjek ostane bez tih „malih" stvari vidi koliko su one zapravo velike. Dok diše, čovjek ne razmišlja o zraku kojega udiše, ali čim ostane bez daha na par trenutaka sve ostalo pada u drugi plan.
Utihnuti i slušati pjev anđela!
Kroz čitavo vrijeme došašća pripremali smo se na „pojavak Gospodina našega Isusa Krista“, koji se ima pojaviti pred nama i mi pred njim radi vjere kojom ga očekujemo. On je u točno određenom povijesnom trenutku već rođen, u punini vremena. Prošao je ljudski život u vremenu, kroz čitav svoj život bio je tu za drugoga, bio je proegzistentan. Dok čitamo evanđelja vidimo da je Isus išao u susret upravo onima koje su svi odbacili i prezreli, onima na marginama društva. Isus nam daje primjer kako pristupiti čovjeku; te poput pravog pedagoga pomaže čovjeku naći onu sponu koja ga sputava u životu, bio to grijeh ili bolest, liječi ga; i svakomu na rastanku bez osude poručuje: „Idi i ne griješi više.“
Prisutan u svojoj Crkvi po sakramentima ostaje nam dostupan, vidljiv, opipljiv i danas, daje da ga susretnemo u vjeri, ali koliko smo ga upoznali? Čini mi se kao da nam je uvijek dio njegova lica ostao skriven kao zagonetka. Često puta čovjek u svojoj imanentnosti traži neke znakove, traži dokaze i želi vidjeti Gospodina onakvog kakav jest. A on, prerušen u našeg bližnjeg prolazi pokraj nas svakodnevno: i u susjedu na katu iznad mene, i ispod mene i pored mene, u onoj starici u čijim se od posla i napora smežuranim rukama prebiru zrnca krunice i u onom bolesniku koji je već u terminalnoj fazi svoje bolesti. On je tu.
Božić – svetkovina Kristova rođenja
Svetkovina Kristova rođenja u svim se Crkvama (osim u Armenskoj) slavi 25. prosinca (bilo po gregorijanskom, bilo po julijanskom kalendaru). Svetkovina nastaje u Rimu početkom IV. stoljeća, vjerojatno kao odgovor kršćana na poganski državni blagdan „Natale Solis Invicti“ (Rođendan nepobijeđenoga Sunca), koji se slavio na taj dan. Božić slavi Krista, istinskog pobjednika, koji je povezao zemlju i nebo, pravo Sunce, koje nije utonulo u smrt, nego ponovno dolazi u slavi.
Ovih smo dana često slušali i čitali u masmedijima o „čarolijama“ Adventa i Božića. Što, doista, naša kršćanska Crkva kaže što je to tako očaravajuće u Božiću? Pa već sam taj jedinstven hrvatski (slavenski) naziv BOŽIĆ – Mali Bog! Drevni crkveni oci rado govore o Božjem „sagibu“ prema čovjeku, „synkatabasis“ – „condescensio“. Bog je čovjeku prišao s tolikom ljubavi da postane Mali Bog, Bog po mjeri čovjekovoj. Bog, Sin Božji odvjeka, progovorio mu je ljudskim jezikom, štoviše pristupio mu je u ljudskoj prilici; postao je djetešce da pokaže koliko je željan naše ljubavi. Nije li i sam najprije učinio što će poslije proglasiti preduvjetom ulaska u Kraljevstvo: „Ako ne postanete kao djeca, ne, nećete ući u kraljevstvo Božje.“ Tako blagdan Božića postaje – po svojem najizvornijem smislu – blagdanom novih međuljudskih odnosa, blagdanom ljudske solidarnosti i uzajamnosti. Poziva nas da budemo željni jedni drugih, poduprti jedni drugima – u obitelji, susjedstvu, sugrađanstvu, u zajednici naroda i države, u Crkvi – u ujedinjenom čovječanstvu. Otkako „on sebe dade za nas“, kako stoji u polnoćnoj poslanici, pozvani smo da budemo čuvari jedni drugih, da svim bićem opovrgavamo davnu drskost Kajinovu koji Boga pitaše: „Zar sam ja čuvar brata svoga“ (Post 4,9), jer - tako baš treba i biti: da svatko od nas bude čuvar brata svoga!
ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA – C
Liturgijska godina oblikuje nas da budemo ljudi koji hrabro iščekuju Kristov dolazak. Došašće nas strpljivo poučava da ne započnemo slavlje prerano, da se odupremo iskušenju slavljenja Kristova rođenja prije nego dođe, iako su posvuda natpisi „Sretan Božić“, da se odupremo želji da otvorimo darove prije samoga Božića. Krist je dar i poštujemo dar čekajući trenutak darivanja. Čekanje nije puka pasivnost. Pozorni smo, otvarajući se onome što će doći, kao što se majka priprema za porođaj.
Iščekivanje je bitna odrednica kršćaninova života. Bog dolazi iznutra, iz dubine nas samih. Sveti Augustin kaže da je Bog bliži nama nego što smo mi sami sebi. Bog nam dolazi kao što dijete dolazi majci, u dubini njezina bića, i polagano je preobražava. U došašću mi smo poput ljudi koji se okupljaju i iščekuju rođenje.
Došašće priprema susret: treba se pripremiti, otvoriti se. Od svakoga se čovjeka traži da pokuša, da se potrudi. No nema jednakosti između ljudskog nastojanja i Božjega dara: nikada takav dar neće biti „zaslužen“, on uvijek ostaje dar, a ne neka vrsta dugovanja. I upravo tu značajku najbolje ističe vrijeme došašća.