Problemi i izazovi u stvaranju i realizaciji projekta
Glavna zadaća koja se pojavila pred arhitektom Borisom Magašem u stvaranju idejnog projekta crkve i samostana bl. Augustina Kažotića bila je sve samo ne mala – dobiti crkvu koja postaje znak i prostor, kako suvremene arhitekture, tako i duha svog sakralnog sadržaja; stvoriti, dakle, adekvatni prostor sakralnih vrijednosti. Autor je pošao od tvrdnje da suvremena arhitektura može oblikovati sveti prostor, prostor sakralne spiritualnosti, u kojem će vjernik naći svoj prostor religioznog kontakta.
Ta zadaća usko je bila povezana s problemom s kojim se suočavala izgradnja i mnogih drugih crkava nakon Domovinskog rata: naime, urbanistički planovi stvoreni u doba komunizma i socijalizma u pravilu ne sadrže funkciju crkava, pa se one, novosagrađene, često smještavaju u prostore koji su zbog raznih razloga ostajali prazni. Naprotiv, sklop crkve i samostana trebalo bi smjestiti u prostor grada na taj način da on postane jednom od ključnih žarišnih točaka grada. Crkvu bl. Augustina Kažotića nije mimoišla ta činjenica. Smještena na križanju jakih gradskih prometnica i okružena visokim objektima iz vremena „socijalističke izgradnje“, postavila je pred projektanta svu težinu zadaće. Tako se osnovnom problemu – kako oblikovati sakralni objekt – pridružio i defekt same lokacije, koji se sastoji u sljedećemu: visoki stambeni tornjevi u neposrednoj blizini, upitna prostorna organizacija toga dijela grada, uskoća parcele, niski arhitektonski (kvalitativni) nivo cjeline urbaniteta, intenzivan promet glavnih gradskih magistrala, prometna „vjetrometina“ raskrižja.
Zato je trebalo dobiti sakralni objekt koji se svojim dimenzijama i proporcijama ne će podrediti toj gradskoj sredini. Upravo obrnuto: htjelo se dobiti crkvu koja će imati svoj značaj i dostojanstvo, te će svojom izgradnjom dati, što je osobito značajno, nove prostorne vrijednosti i novu kvalitetu cijelom svom okruženju. Financije investitora također su važan čimbenik, često puta otegotni, koji utječe na izgled samoga projekta, pa tako i ovoga. Sam Boris Magaš u svom intervjuu časopisu Svjetlo riječi (br. 341, svibanj 2012., str. 4), ovako govori: „Nema objekta koji nije išao za kompromisima. Ja bih imao bolji stan da si ga financijski mogu priuštiti. Kada nešto gradim, moram vidjeti raspolaže li investitor potrebnom sumom novca. Kod nas (u Hrvatskoj, op. pisca) je prisutna teza: ‘Hajdemo mi početi, pa ako nema sredstava, neka drugi nastavi.’ Ovo je posebno prisutno kod sakralnih objekata. Sakralni objekt mora najprije zadovoljiti svoju funkciju najviše što može. To pak nije identično s pojmom mramora.“
I, na kraju, sam arhitekt (kao i svi drugi arhitekti) u sebi je morao potražiti i, po potrebi (ako je nađe), otkloniti jednu moguću opasnost, jedan vlastiti, potencijalni defekt: da crkveni objekt ne postane eksperimentalni poligon za ostvarivanje vlastitih arhitektonskih ambicija, pri čemu bi se u pravilu izgubio duh sakralnog prostora, a time i njegova osnovna osobina, osnovna nakana izgradnje.
Projektno rješenje
Autor je, nadovezujući se na gore izneseno, uz nužno učinjenu introspekciju, kako bi razriješio vlastitu motivaciju i bio siguran da ga ne vodi nametljiva arhitektonska ambicija, predložio projektno rješenje koje bi navedene defekte gradske sredine umanjilo ili čak iskoristilo, tj. okrenulo na dobro; a crkvu ujedno učinilo ne samo lijepom građevinom u arhitektonskom smislu, već i susretištem Boga i čovjeka, odnosno čovjeka i Boga; dakle, prostorom čija je osnovna funkcija – molitva, osobna i zajednička, zahvaljivanje, i slavljenje Svevišnjeg i otajstava naše vjere!
Projektno rješenje objekt crkve pretvara u vertikalu koja svojim izrazom želi dati suvremenu oznaku sakralnog objekta, te svojom visinom nadvisuje i nadgrađuje okolne objekte, i tako dominira svojom okolinom, umjesto da joj bude podređena. Crkva i čitav kompleks smješten je na trgu, platou (postamentu), povišenom 80-
Simbolika crkve i samostana
Simbolika crkve i samostana u službi je njihove osnovne funkcije: ostvariti kontakt s nespoznajnim, s Onim koji me nadilazi, obuhvaća i prožima, s Duhom Božjim! Unutrašnjost crkve jest gola, ona u sebi nosi asketski svjetonazor dominikanskog reda, oblikujući i akcentuirajući samo elemente osnovne funkcije: bogoslužje Crkve i kontemplacija u klanjanju i molitvi. Ona govori svojim oblicima, koji tendirajući oduhovljenju prostora rastu u visinu, pretvarajući samu crkvu u simboliku suvremenog gotičkog tornja. Mekane forme izrastaju iz klasičnih elemenata apsida, dobivajući svjetlo samo s vrhova svojih lebdećih ploha.
Crkva bl. Augustina posjeduje interijer neočekivanih oblika, ali ne da bi bila ekshibicionistička, nego da bi omogućila doživljaj sakralnog prostora. Svjetlo u stvaranju tog doživljaja ima jednu od ključnih uloga. O tome će Boris Magaš: „Svjetlo je osnovni element egzistencije. Sve što postoji, postoji zahvaljujući svjetlu. Ako netko radi takav jedan (sakralni) objekt, te pojam svjetla nije uzeo kao dominantnu temu, to je nedopustivo…Morate napraviti nešto što će sačuvati duh toga prostora i adekvatno ga osvijetliti ne da bi se vidjelo, nego da bi prostor živio onako kakav mora biti.
Luis Kahn je u svojim djelima naglašavao pojam svjetla, on je rekao da zraka svjetla koja padne stvara priču. Ona za to nije zaslužna jer ne zna gdje će pasti. Ali sam ja za to zaslužan. Ako je pravo pala, onda sam ja napravio pravu stvar. Svjetlo je, dakle, abeceda odnosa.“ Vanjska ploha, crkva izvana, također nastoji biti što čišća – niski elementi oblažu se tamnim kamenim pločama, a slobodne lebdeće plohe crkve pokrivaju se bijelim keramičkim pločicama. Nakana arhitekture je oblikovati bijelu skulpturu u danom gradskom okruženju. Zvonik, smješten na povišenom platou ispred crkve, zamišljen je kao čisti jednostavni obelisk u kamenu. On postaje reper raskršća i njegove prostorne organizacije. Funkcija samostana riješena je također jasnom, već poznatom shemom. Odmah uz ulaz razvijaju se prostori župnog ureda te samostanska kapela s dvostrukim pristupom – za vjernike i za svećenike. Rješenje kapele odraz je njezina suvremenog shvaćanja: predviđena je u malom mjerilu kao prostor zajedničke molitve.
Zato je zatvorenog, introvertnog, okruglog prostora, osvijetljenog samo nadsvjetlom iznad oltara. „Kapelica je mala i ona je usred zgrade, nema prozora, ima samo staklo prema hodniku. Zato je nad menzom napravljen otvor na stropu koji prolazi do krova. To je okruglo, a okruglo nema aksijalnosti. Što sam napravio? Razrezao sam strop po osovini, ubacio u nj debelo staklo i na gornji rub stakla metnuo svjetlo. I sad ono kao munja svijetli kad se zapali i prostoru daje usmjerenje.“ U prizemlju se nalaze javni sadržaji s uslužnim (servisnim) prostorima, a na katu sobe fratara s dnevnim boravkom. Izravno s trga glavni je ulaz u knjižaru bl. Augustina Kažotića.
Pristup u društvene prostore: dvorane za predavanja, vjeronauk, probe zborova, koje se nalaze u suterenu, tj. u prostorima ispod crkve, potpuno je nezavisan. Svi prostori imaju normalno osvjetljenje i ventilaciju. Velika dvorana posebno se ventilira i klimatizira. U istočnom dijelu suterena nalaze se servisni prostori centralnog grijanja, praonice, garaže. Cijelom kompleksu dodan je i skladišni prostor čija se funkcija mora odvijati neprimjetno za sve manifestacije sakralnog sadržaja.
Ukratko o arhitektu Borisu Magašu
Boris Magaš rođen je u Karlovcu 1930. Diplomirao na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu 1955., od 1956. asistent je prof. Turine. U projektnom birou Inženjering u Zagrebu od 1967. voditelj je projektne grupe, a od 1969. vodeći projektant u Građevno-projektnom zavodu u Rijeci. Na Fakultetu građevinskih znanosti u Rijeci 1974-83 izvanredni pa redovni profesor. Doktorirao 1977. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, gdje je redovni profesor 1983-1993., a od 1994. honorarni profesor. Od 1988. izvanredni je član JAZU, a od 1991. redovni član HAZU. Djelovao je u Umjetničkom savjetu Saveza arhitekata Jugoslavije i u Udruženju hrvatskih arhitekata (UHA), Upravnom odboru Društva arhitekata Zagreba, Komisiji za međunarodne veze UHA-e, Sudu časti UHA-e, bio savjetnik Predsjednika Republike Hrvatske za arhitekturu i urbanizam (1992.), zamjenik je predsjednika Savjeta za prostorno uređenje Vlade RH. Izabran u počasno zvanje professor emeritus.
Župa bl. Augustina Kažotića, DNI, Zagreb 2011., 80-85.