Uvod
Naselje Volovčica, u kojem su izgrađene brojne obiteljske kuće i zgrade, širilo se i popunjavalo gradnjom i doseljavanjem novih stanovnika. Tako se pojavila potreba za pastoralnim središtem u kojem bi se vjernici okupljali. Kako je to bilo na području župe Kraljice sv. Krunice, koju pastoraliziraju dominikanci, tako je i u tu svrhu kupljena obiteljska kuća u Ludinskoj ulici br. 10 njima bila povjerena. Veliku potporu i pomoć dominikanci su u tome imali od tadašnjeg nadbiskupa, poslije kardinala Franje Šepera, koji je svojim crkvenim autoritetom podsjećao civilnu vlast na nedostatak crkvenog prostora. Posebne zasluge pripadaju i mons. Vladimiru Stankoviću, koji je s velikom spretnošću tražio i ishodio da se u Ludinskoj ulici br. 10 započne rad s vjerskim događajima.
Kuća je bila mala za liturgijske potrebe, jer građena je za potrebe obiteljskog stanovanja: s podrumom, prizemljem i potkrovljem. Najprostranije je bilo prizemlje s površinom od sedamdesetak četvornih metara. Kuća je bila u nizu, pa tako svojim izgledom ni izvana nije odudarala od ostalih kuća u ulici. Bila je stisnuta među dvjema sličnim kućama, a s prednje strane imala je glavni ulaz i niski ulaz u podrum. Obični strop i niski ulaz bezbroj puta bili su mnogima zapreka jer bi nepažnjom glavom udarili u nadvratnik tog ulaza. Sa stražnje strane kuće nalazio se mali vrt. Premda je prostorno sve bilo skučeno, prilike su bile takve te je odabrano da tu ipak bude pastoralni centar za dio župe Kraljice sv. Krunice južno od Borongajske ceste. Prizemlje je uređeno za sakralni prostor. Pregrade su srušene, a dva su stupa postavljena kako bi bili čvršći podupirači stropa. Napravljen je oltar s podijem, ispovjedaonica koja je u tom malom prostoru ipak našla svoje mjesto. Od svega najvidljiviji bili su križ i svetohranište. Zbog toga što je prostor u kojem se okupljalo mnoštvo bio skučen, ugrađen je ventilator. Podrum je uređen za vjeronauk za djecu, a potkrovlje za susrete s odraslima. Godinama je taj prostor služio za liturgijska slavlja i druge pastoralne potrebe vjernicima Volovčice i Ferenščice. Slavljene su mise, držana je kateheza, vjeronauk, priređivani su susreti odraslih, organizirane su probe pjevanja. Sve je bilo usklađeno u pastoralu i životu župne zajednice kao da se djelovalo u najboljim i najraskošnijim prostorima i uvjetima za pastoralni rad.
Svečanije dane, blagdane i svetkovine kao što su Cvjetnica, Uskrs, Božić, prva pričest, krizma, zatim vjenčanja slavljeni su za mnoge vjernike pogledom s ceste ili su se svečanosti morale seliti u matičnu crkvu Kraljice sv. Krunice na Koloniju. U ta, za Crkvu teška vremena, i takvi uvjeti smatrani su uspjehom, jer do gradnje sakralnog objekta teško se dolazilo. Nije bilo lako započeti bilo kakva brojnija okupljanja. Bilo je mnogo pokušaja da se novi „crkveni prostor“ proširi i uredi kako bi bio prikladan za pastoralne potrebe, no svaki pokušaj završavao je odbijenicom od tadašnjih građanskih vlasti. Sa strpljivošću, a marljivo radeći na okupljanju vjerničke zajednice, dominikanci su shvatili da treba čekati bolja vremena. Bolji dani za Crkvu na Volovčici počeli su se naslućivali ujesen 1990. Napokon su neki ljudi s općine Pešćenica dali mig da bi bilo dobro još jednom zatražiti lokacijsku dozvolu. Došao je taj „mig“ od ljudi koji se i nisu isticali kao crkveni ljudi, nego su jednostavno samozatajno radili svoj posao imajući pred sobom važnost i ulogu Crkve u hrvatskom narodu. Nijedno obećanje nije se odbijalo, pa tako ni ovo. Kontakti su uspostavljeni i s ljudima se razgovaralo. Poslan je i službeni zahtjev za odobrenje lokacije, i to baš one na križanju Ivanićgradske ulice i tadašnje Ulice proleterskih brigada, a današnje ulice Grada Vukovara. Zapravo, to je bilo jedino raspoloživo zemljište u tadašnjem Urbanističkom planu Grada Zagreba na tom teritoriju. Ni taj prostor, koji je bio predviđen za moguću izgradnju crkve, svojom površinom nije zadovoljavao sve potrebe za moguću gradnju popratnih pastoralnih objekata uz crkvu. No, s obzirom na njegovu smještenost u granicama već tada zamišljene nove župe, lokacija je i od crkvenih vlasti prihvaćena i ocjenjena kao najprikladnijom. Bio je to nov početak života i rada župne zajednice.
Ovaj put odgovor nije kasnio. Već nakon desetak dana stigla je s Općine obavijest da lokaciju prihvaćaju i Općina Pešćenica i Grad Zagreb. Već 19. listopada 1990. stigla je službena suglasnost od Urbanističkog zavoda Grada Zagreba. Došao je i dopis u kojem je navedeno što sve treba učiniti. Trebalo je izraditi urbanističke uvjete za izgradnju i pripraviti zemljište. Daljnji rad odvijao se na dva kolosijeka. Uvjeti su trebali obuhvatiti ne samo crkvu, nego su se odnosili i na dugu stambenu zgradu uzduž Ivanićgradske, na općinsku zgradu u Zapoljskoj i na trg koji bi povezivao nju i novu crkvu. U dobroj namjeri, a u nadi da će se neke stvari riješiti kada dođu bolja vremena u gospodarskom smislu, htjelo se jednim potezom urediti i općinu i trg i crkvu. Stoga je rečeno neka Crkva počne sve zajedno raditi na svoj trošak. Bila je to vrlo ambiciozna zamisao za izgradnju crkve i samostana i povezivanje u arhitektonsku cjelinu sa zgradom općine. Neke su ideje i ostvarene, pa tako župa dala izraditi parcelacijski elaborat za cijelo području. Poslije je Grad izradio parkiralište između općine i crkve i pješački prolaz iz Kosorove u Ivanićgradsku ulicu, a Provincija je izgradila samostan i crkvu.
Urbanistički uvjeti
Godine 1990. bile su se dakle otvorile nove mogućnosti, a ujedno i veliki izazovi za dominikance. U prvom redu, kao što je veće rečeno, trebalo je izraditi urbanističke uvjete za izgradnju, prirediti zemljište, naći idejno rješenje, kupiti zemljište. Trebalo je k tomu izraditi nove nacrte i financijski osigurati sredstva za izgradnju. Kronološki prikaz najkrupnijih koraka i postupaka u prvoj fazi obuhvatio bi svakako kao najvažnije ove datume i događaje: Godine 1990. s Gradom je potpisan ugovor za izradbu stručnog prijedloga o uvjetima uređenja prostora i program za natječaj za gradnju crkve u naselju Volovčica. Već sljedeće 1991. dobiven je parcelacijski nacrt, koji se odnosi na zemljište potrebno za izgradnju crkve. Potrebno zemljište nalazilo se između Vukovarske ulice, duge stambene zgrade uzduž Ivanićgradske te neizgrađenog zemljišta između buduće crkve i općinske zgrade. God. 1991.
Građevinski sekretarijat za prostorno uređenje i komunalne poslove, promet i veze, Područni ured Peščenica izdao je Uvjerenje o uvjetima uređenja prostora za izgradnju crkve bl. Augustina Kažotića s pratećim sadržajima trga ispred objekta s fontanom i spomenika te hortikulturno uređenje trga i priključaka na mrežu komunalne infrastrukture za navedene objekte. Iste godine, Izvršno vijeće Skupštine grada Zagreba utvrdilo je uvjete uređenja prostora i programa za arhitektonski natječaj za izgradnju crkve bl. Augustina Kažotića s pratećim sadržajem (stanom za svećenika, župnim uredom, dvoranom za vjeronauk, rekreativnim prostorom, prostorom za Caritas, stanom za domare i knjižnicom za mlade), za izgradnju i oblikovanje trga ispred objekta s fontanom i spomenikom naslovniku crkve te za hortikulturno uređenje trga i način priključenja parcele na javni put. Tim uvjetima određeno je formiranje javnog parkirališta i pristupnih nogostupa kojima se prilazi parceli crkve, javna rasvjeta i odvodnja. God. 1994. Grad Zagreb dominikancima je neposrednom pogodbom dao u vlasništvo neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu, i to novoformiranu građevinsku parcelu površine
Godine 1996., s nadnevnom 15. svibnja, poslan je Gradskom sekretarijatu za prostorno uređenje, komunalne poslove, promet i veze Zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole, u kojem između ostaloga stoji: „Kako su u svibnju 1991. godine već izdani uvjeti uređenja prostora Urbanističkog zavoda Grada Zagreba… molim Vas da nam za predmetnu crkvu izdate lokacijsku dozvolu.“ Pozitivan odgovor stigao je 16. listopada 1996., a lokacijska dozvola vodila se pod br. 739/96. Nakon toga, tražilo se je idejno rješenje gradnje koje bi bilo najprikladnije za pastoralne potrebe, a koje bi se istodobno uklopilo u postojeće arhitektonsko stanje.
Imovinskopravni odnosi
Što se zemljišta tiče, najprije je trebalo vidjeti tko su vlasnici, pa se tako saznalo da ima čak 12 vlasnika, među kojima su jedni u Hrvatskoj, drugi u Njemačkoj, a treći u Kanadi. Osim njih 12, i Grad Zagreb bio je vlasnik dijela zemljišta. Kad su vlasnici saznali da se zemljište kupuje, počeli su ucjenjivati, i to složno. Naime, njihovo je vlasništvo prelazilo granice parcele koja je bila potrebna za crkvu.
Za izgradnju crkve trebala su 3.493 četvorna metra, a oni su imali 9.346 četvornih metara, od čega je Gradu pripadalo 2.201 četvorni metar. Vlasnici su bili spremni prodati zemljište ali uz uvjet da se kupi sve što im pripada. Budući da se na tome neriješenom zemljištu nalazila već spomenuta velika stambena zgrada i dio ulice Grada Vukovara, s Gradom je dogovoreno da i on snosi dio troškova. Na početku pregovora predstavnici Grada imali su namjeru sve troškove staviti na teret Crkve i samostana. Ali u razgovorima se našlo pravedno rješenje, tako te je Provincija platila onaj dio koji je dodijeljen za crkvu i samostan, a preostali dio platio je Grad, u čijem je vlasništvu to i ostalo. Kad je sve riješeno, samostanu i crkvi predano je neizrađeno građevinsko zemljište 31. listopada 1994.
Uređenje parcele
Premještanje plinovoda bilo je jedan od najdelikatnijih i najskupljih poslova za tzv. čišćenje parcele. Pokazalo se to s teškoćama i na početku radova. Naime, kad je rovokopač počeo kopati zemlju i uređivati teren, bilo je to baš na onom mjestu (sjeveroistočni dio parcele) gdje posao nije bio uredno izveden, pa su tako bile zahvaćene plinske cijevi. Prigodom radova plin je počeo u velikim mlazovima curiti, pa ga je trebalo zatvoriti i radove obustaviti. Ta pogreška, odnosno propust, izazvala je velike teškoće. Ne samo da je radove trebalo obustaviti, nego je pogrešku trebalo ispraviti, a za zatvaranje i ponovno otvaranje plina trebalo je obavijestiti oko tisuću potrošača.
I to je dobro završilo, a bez ikakve štete radove je ispravilo poduzeće koje ih je prethodno izvodilo, sve u dogovoru i koordinaciji s Gradom Zagrebom. Dok se projektna dokumentacija izrađivala i dok se zemljište čistilo, od mjesnog ordinarija zatražena je dozvola za izgradnju samostana i crkve. Tadašnji apostolski administrator Zagrebačke nadbiskupije, uzoriti kardinal Franjo Kuharić dopisom od 10. rujna 1997. dao je pristanak da dominikanci u zgradi koju kane graditi na križanju Ivanićgradske ulice i Ulice Grada Vukovara osnuju redovničku zajednicu koja ima pravo i na svoju crkvu. Malo više od godinu dana nakon toga dobivena je i građevinska dozvola. Bilo je to 28. prosinca 1998. Tako je uspješno završila još jedna etapa priprava za izgradnju samostana i crkve bl. Augustina Kažotića na Volovčici u Zagrebu.
Projekt i natječaj
Tek kad je zemljište kupljeno i dodijeljeno za izgradnju, počelo se raditi na projektu. Najprije je bio organiziran pozivni natječaj. Natjecali su se arhitekti Pavao Tvrtković, Lovro Donatović, Vladimir Neidhardt, Josip Dumančić, Penezić-Rogina, Andrija Mutnjaković i Marijan Turkulin te su dali idejno rješenje. Kako nijedno rješenje nije u potpunosti zadovoljilo projektni zadatak, Ocjenjivačka komisija (Anđelko Badurina, Krešimir Tičić, Duško Dropulić, Đivo Dražić, Tomislav Premerl, Aleksander Laslo, Davor Plenković i Marinko Zadro) poništila je natječaj.
Nakon toga počeli su intenzivni razgovori s prof. dr. Borisom Magašem. Prihvaćeno je njegovo idejno rješenje i uglavljena je izrada projektne dokumentacije. U svemu su rado prihvaćane primjedbe svih onih koji su ih htjeli dati, a najangažiraniji je u tome bio dr. Bernardin Škunca. Usporedno s izradbom projektne dokumentacije, u što je ulazilo i prikupljanje svih mogućih suglasnosti, „čistila se parcela“ na kojoj je crkvu trebalo graditi. Srećom, zemljište nije bilo previše opterećeno. Trebalo je izmjestiti plinovod i vodovod, što znači prebaciti ih tamo gdje neće smetati izgradnji. A to nije bio mali posao.
Izgradnja i izvođači radova
Trebalo je izabrati izvođača. Od više ponuda za izvođača je izabrana „Tehnika d.o.o.“. Radovi su počeli u prosincu 1998., a godinu i pol nakon neprekidna rada postalo je jasno vidljivo kako će izgledati budući samostan, većim dijelom i crkva. Naglasak je stavljen na crkvu: izvana je prepoznatljiva, a unutra je prikladna za molitvu. Čisti je prostor crkve oko 600 četvornih metara. Kapelica sa župnim uredom površine je nešto manje od 300 četvornih metara. Samostan je smješten na površini od 800 četvornih metara. Ispod crkve s jedne je strane skladišni prostor, a s druge su društvene dvorane. Nakon rješenja i svih teškoća oko arhitektonskog rješenja pristupilo se radu. Tako je dubinski iskop učinila Hrvatska vojska – inženjerijska postrojba. S „Tehnikom“ su dogovoreni građevinski radovi (zemljani, betonski, armirački, tesarski i zidarski). Ugovor je potpisan 23. studenoga 1998., a primopredaja radova bila je 1. prosinca 2000.
Direktor je bio Filip Filipec, a voditelj radova Željko Hranjec. Poduzeće „ZM-Inženjering d.o.o.“ radilo je čeličnu nosivu konstrukciju tornja. Ugovor je sklopljen 31. srpnja 2000. Oni su istodobno radili vanjsku bravariju, za koju je ugovor bio potpisan 25. travnja
Vodovod, odvodnju i strojarske radove izvodila je tvrtka „Centroplin“ pod vodstvom direktora Ivan Milaka te tvrtke „Domet“ s direktorom Nisadom Mulahalilovićem na čelu. Elektroinstalacije i rasvjetu izradila je tvrtka „Enel-ATM“ s direktorom Zoranom Muićem na čelu. Drvenariju i stolariju izvodila je tvrtka „Stolarija Karamatić“ s direktorom Nevenkom Karamatićem. U nizu onih koji su izvodili radove, klupe u crkvi i kapelici, radila je tvrtka Specijalni proizvodi od drva „Fran“ s direktorom Stjepanom Bolkovcem. Bojenje crkve učinio je „Alpinist“, a direktor je bio Žarko Kaličanin. Inox je radio VE Metal pod vodstvom direktora Nevenka Šimića.
Kamenopolagački radovi
Odabir kamena i njegovo postavljanje bili su jedan od važnih poslova pri završetku radova. Tako su kamenopolagački redovi započeli u suterenskom samostanskom dijelu, interijernim kamenom Bianco Perlino, talijanskog podrijetla iz okolice Verone, kamenim pločama 55x55x2cm, rezanim al’ Contro, što površini ploča daje karakterističnu nepravilnu teksturu. Bianco Perlino je karbonatna metamoforna stijena, snježnobijele boje, otporna na habanje. Ista stijena položena je na pod kapelice unutar samostana.
Stubišta su obložena pločama debljine
Pod višenamjenske velike dvorane obložen je svijetlim granitnim kamenom iz Kine. Kameni radovi na samostanu i crkvi tekli su lagano, ali kontinuirano. Od početka kamenopolagačkih radova, 7. travnja 2003., do 21. prosinca 2009. po različitim je pozicijama na crkvi i samostanu položeno približno
Poseban osvrt zaslužuje pod i prezbiterij crkve.
Pod je amfiteatarskog tipa (koso pada od ulaznih vrata prema oltaru), obložen je velikim pločama kamena Fior Pesco di Carrico debljine
Doprinosi za izgradnju samostana i crkve
Sredstva za izgradnju crkve i samostana bl. Augustina Kažotića osigurala je Hrvatska dominikanska provincija. U tome su joj znatnije pomogli:
- MORH (grubi zemljani iskop)
- DOMINIKANSKI SAMOSTANI (Dubrovnik, Gruž, Korčula, Petrovče, Rijeka, Split, Stari Grad, Trogir, Zagreb i Žalec)
- KATOLIČKE MISIJE POVJERENE DOMINIKANCIMA (Chicago, Hamburg, Hannover i Kempten)
- POJEDINCI (Anto Bobaš, Mato Bošnjak, Anto Gavrić, Mirko Jagnjić, Ljudevit Jeđud, Ante Kovačević, Vjekoslav Lasić, Frano Prcela, Franjo Šanjek, Ivica Tomljenović i Alojzije Žlebečić)
Donatori:
- (HEPLAST kasnije HESPO - Marija i Stjepan Hrešć, ALLEA, NAZZAL, DALEKOVOD, SUNACRO, Željko Šegvić, Obitelj Tkalec, Višnja i Boris Harcet, Josipa Prpić, Obitelj Sraka, Arsen Lozić, Lucija Kamenjašević, Drago Rotim, Ljerka Marić, Katica Vuković i drugi)
- PRODAJNE IZLOŽBE UMJETNIČKIH SLIKA
- NADBISKUPIJA ZAGREBAČKA
- ANONIMCI
Svakako da su i vjernici župa Kraljice sv. Krunice i nove župe bl. Augustina Kažotića dali svoj doprinos. Sve to vrijeme stručne je savjete davao i nadzor obavljao „CAPITAL ING. d.o.o.“ s direktorom gospodinom Davorom Plenkovićem na čelu. Posebno zadužen za taj objekt bio je gospodin Ivo Sopta. Njihova je pomoć doista neprocjenjiva. Uz struku, nikada nije manjkalo njihove dobre volje, a i strpljivosti kada je trebalo. Posebno je za pohvaliti savjestan pristup svih izvođača radova, što potvrđuje i anegdota prigodom čišćenja krova kad je alpinistu rečeno da je ’dobro’ odnosno svejedno kako god očisti krov, jer gore nitko ne vidi. On je odgovorio: „Vidi Bog!“
Marinko Zadro, OP, Župa bl. Augustina Kažotića, DNI, Zagreb 2011., 62-75.