Liturgičarov osvrt na crkvu
- Detalji
- Kreirano Petak, 07 Prosinac 2012 14:21
Dominikanac fr. Peter Spichtig, liturgičar po užoj specijalnosti, koji živi i radi u Švicarskoj, bio je pozvan u samostan kako bi načinio stručnu analizu samostanske crkve bl. Augustina Kažotića. U studenomu 2008. boravio je među nama te načinio ocjenu liturgijske funkcionalnosti crkve, ali i njezina arhitektonskog statusa. Dao je i smjernice na koji bi se način trebalo odvijati daljnje uređivanje crkve kao sakralnog, ali primarno liturgijskog prostora, da bi slavljenje Svetih otajstava naše vjere bilo što plodonosnije a bez rastresanja i nesklada.
Također, što bi sve bilo dobro učiniti kako bi naša crkva dobila i sve potrebne uvjete za odvijanje osobne i zajedničke molitve izvan liturgijskih slavlja: klanjanja pred Presvetim, štovanja Blažene Djevice Marije i svetaca, pobožnosti Križnoga puta, kruničarske pobožnosti i sl. Ovaj članak čitatelju, i laiku i svećeniku, svakom kršćaninu, doziva u pamet što uređenje unutrašnjosti crkve, kao liturgijskog i molitvenog sakralnog prostora, u sebi uključuje; na koliko detalja (a koji zapravo nisu detalji, nego važne stvari) treba paziti da bi sve bilo u skladu s normama liturgijske znanosti, i u skladu s pokladom naše vjere i Učiteljstva Crkve. Ovaj članak nas poziva i na dublje razumijevanje simbolike liturgijskog govora, i pokazuje nam da nered, stihija i proizvoljnost nije odlika naše vjere, već da svako zašto ime svoje zato, svoju skrivenu, ali dragocjenu unutarnju logiku i smislenu povezanost.
Opći dojam i analiza arhitekture
Arhitektura ove crkve veoma je privlačna, koliko vanjštinom, toliko i nutrinom. Veliki prostor ispred nje (esplanada) privlačan je i nuka na okupljanje po izlasku sa slavlja. Nakon ulaska u crkvu prostrana unutrašnjost puna svjetla spontano nas uzbuđuje svojim organskim rasporedom – cvjetnim, da tako kažem – kojim je oblikovana, a i igrom neizravnog svjetla, koja cijelom prostoru daje maštovitu izražajnost. Prostor se izražava „dinamičkim govorom“: posjetitelja crkve uvlači neposredno u dinamiku koja ga istodobno čini sabranim i uzvišenim. „Zidovi“ su složeni od poluškoljki, koje se uzglobljuju u dubini apside, usred i ispred svake strane, kao i u središtu.
Zidovi stvaraju osjećaj zaštićenosti i istodobno nas usmjeravaju u središte prostora koji se uzdiže veoma visoko, poput svojevrsnog tornja, s kojeg se slijeva neizravna svjetlost. Arhitektura zajedno s dojmljivim neizravnim osvjetljenjem istodobno okuplja i uznosi, zajednicu vjernika i svakog pojedinca, usmjerujući mu pogled i pamet prema ambonu i oltaru, svetištu, kao središnjem mjestu slavlja euharistijskog otajstva, a onda i u visinu, prema Nebu. To je glavna poruka ove crkve. To je poruka koja izvrsno podupire značenja liturgijskih čina, kao i molitava u tome prostoru: općenje između ljudi i Boga, kao i između samih ljudi; preobražavanje svakog pojedinca zahvaljujući njegovu susretu s Bogom, njegovu napajanju iz prisutnosti Božje i iz prisutnosti ostalih u crkvi, zapravo onih koje je pozvao Bog, svete zajednice.
Treba budno bdjeti da se ne nadodaje previše stvari, koje bi onda svojom nametljivošću zaglušile taj poticajni simbolički govor crkvene arhitekture. Vodeće načelo, kriterij, svega crkvenog uređenja: to znači od izbora materijala do boja za namještaj i pod, jest briga da se podupre taj govor, kako sporedne stvari ne bi izazvale rastresenost.
Središnji liturgijski prostor (prezbiterij)
Oltar mora biti središnji predmet smještajem u prostoru i svojom vidljivošću. Arhitektura s prirodnim rasvjetljenjem dobro je skladana kako bi to omogućila: svjetlo pada odozgo te se nakon „galerije“, naravno, slijeva na oltar kao središnju točku. Sav taj prostor treba čuvati svoju izražajnost bijelom bojom: izražajnost apside (središnje apside i pobočnih apsida), „tornja“ iznad oltara, a isto tako i poda prezbiterija.
Raspelo se smješta pokraj oltara, a to je zapravo križ koji se nosi u procesiji (vidi OURM 2002, br. 117). On treba biti tako oblikovan i izrezbaren kako bi se vidio i izdaljega, da bude simbolički složen (tip proslavljenoga križa) i visok oko
Apsida treba ostati posve slobodna kako bi pridonosila usmjeravanju prema jedinom središtu u kojem se događaju bitne stvari (dakle bez ikonografije, bez šarenila boja, bez igre sa svjetlima).
Svijećnjake, koje će donositi ministranti u procesiji (vidi također OURM 2002, br. 117) treba smjestiti s druge strane oltara (strana na kojoj je ambon). Na njih se stavljaju prave, voštane svijeće. U podu treba izdubiti rupice za sedam svijećnjaka: od druge do šeste za stupnjeve različitih svetkovina, a sedmu za misu kojoj predsjeda biskup (vidi također OURM 2002, br. 117).
Izbor materijala za oltar izvanredno je važan. Treba biti plemenit i da dobro zrcali svjetlost: oltar je središnja točka svih pogleda. Preporučujemo broncu obrađenu s pozlaćenim reljefom ili kamen, bilo narančast bilo crven. Možda bi se mogao postaviti kao da lebdi, tako da se položi na jednu staklenu podlogu, kako bi još više simbolizirao i uskrsnuće i težnju za uzdizanjem.
Ambon smješten sa strane mora se uskladiti s oltarom – i izvedbom i izborom materijala. On je stol Riječi Božje, rezerviran za proglašavanje biblijskih čitanja (vidi OURM 2002, br. 309), te za molitvu vjernika. Može ostati smješten kao i do sada ako se klupe za vjernike rasporede drukčije. Važno je da se ambonu, s pomoću estetskih pomagala, pridaje značenje analogno onome koje ima oltar. Na strani okrenutoj vjernicima može se odložiti evanđelistar nakon čitanja. On (ili bibliofilsko izdanje Biblije) trebao bi ostati izložen i izvan slavlja.
Predstojnikova stolica mora biti dovoljno vidljiva, ali ne smije sličiti na prijestolje. Svećenik koji predsjeda euharistiji stoji na svome mjestu cijelo vrijeme, od uvoda do pripreme darova. On sa svojim sudionicima (suslavljenicima, ministrantima, zborom) stvara neku vrstu kruga oko oltara. Njihova sjedišta ne smiju privlačiti pozornost, pogotovo što bi ih moglo biti i mnogo praznih na redovitim misama. Stoga bi trebalo i da predstojnikova stolica i sjedala za sudionike u prezbiteriju podij, kako bi se olakšala njegova komunikacija s vjernicima. Stolica bi trebala biti pomična, kako bi se moglo isprobavati koje joj je najprikladnije mjesto.
Stolić kraj oltara. Imati takav stolić blizu oltara prilično je praktično, ali onda nije nimalo simbolično. Eventualno se može smjestiti na ulaz u apsidu sa sjeverne strane (to je najkraći pristup i sakristiji i oltaru). Može se smjestiti i uza zid apside. Svakako bi bilo dobro da bude pomičan i što neupadljiviji, dakle bijel.
Smještaj vjernika
Zajednica kršćana okuplja se oko oltara. Zato bi se klupe trebale rasporediti zavojito oko oltara. Potrebno je predvidjeti tri prolaza među klupama kako bi se omogućilo kretanje za vrijeme procesije i kolekte (prikupljanja darova). Klupe bi trebalo učvrstiti na 2/3 prostora. Ona preostala trećina trebala bi ostati nezauzeta. Na njoj bi se u slučaju potrebe mogle dodati stolice, koje bi po materijalu, boji i obliku bile usklađene s klupama.
Pobočna sjeverna apsida
Ona je prostor za sakrament krštenja. Nepomičnu krstionicu treba smjestiti u središte apside tako da se okolo može poredati okupljena mala zajednica koja slavi krštenje. U njoj treba izvan vazmenog vremena smjestiti i uskrsnu svijeću (u vazmenom vremenu ona se postavlja u prezbiteriju, između oltara i ambona). Pod treba biti bijel kao i u prezbiteriju. Možda se može oko krstionice istaknuti kružnica s bijelim i modrim kamenčićima, čime bi se simbolizirala voda. Tako smještena krstionica olakšava svetkovanje u nizu etapa: najprije doček na ulazu u crkvu, liturgija riječi u klupama ispred ambona, sam čin krštenja oko krstionice i završetak oko oltara. Smještaj krstionice olakšava slavljenje i za vrijeme mise jer gotovo svi prisutni mogu vidjeti krstionicu sa svog mjesta u klupi.
Pobočna južna apsida
To je mjesto za smještaj tabernakula u kojem se pohranjuju (neblagovane) posvećene hostije, čuvaju za sv. pričest izvan sv. mise (pohod bolesnicima), i za klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu izvan mise. Umanjena dubina i visina u odnosu na prostor prezbiterija stvara prostor sabranosti i zaštićenosti. Tabernakul (svetohranište) trebao bi se postaviti na neku vrstu potpornja, no potrebna je pred njim i jedna tablica, na koju bi se mogao odložiti ciborij prije nego se otvore vrata tabernakula. Svakako treba izbjeći da ta tablica sliči na oltar. Sam tabernakul treba djelovati plemenito kao i oltar: to bi omogućilo da se prepozna povezanost između oltara kao euharistijskog stola i tabernakula kao mjesta pričuve euharistije i klanjanja. Vječno svjetlo trebalo bi obasjavati tu malo tamniju apsidu i dodavati joj ugođaj ugodnog skloništa. Ispred nje treba staviti dva reda posve bijelih klečala (stolci ili klupe).
Pobočne istočne apside
U tim apsidama blizu ulaza u crkvu prostor je za sakrament pomirenja. Upravo pomirenje popravlja grješnikove razdore s Bogom i ljudima; oproštenje dakle omogućuje ponovni pristup u kršćansku zajednicu koja slavi euharistiju. Sa svake strane treba smjestiti po jednu istovjetnu sobicu pomirenja (simetričnu), u prostoru koji je malko zasjenjen u odnosu na veliko svjetlo nad zajednicom. Sobica pomirenja treba omogućiti pokorniku izbor između dvaju oblika primanja sakramenta. Može birati ili da klekne ispred rešetke i ostane anoniman, ili da bez rešetke bude licem u lice sa svećenikom. Ures sobice treba podsjećati na plemenitost Božje milosti koja se tu izlijeva pa stoga mora biti usklađen s ostalim sakramentalnim mjestima u crkvi (npr. bijela boja koja bi podsjećala na pod prezbiterija).
Ulaz u crkvu
Trebalo bi preraditi boju „Windfanga“ (prostora između vanjskog i unutarnjeg ulaza u crkvu; međuprostora). Je li mutno bijelilo primjereno za međuprostor između svjetovnog i liturgijskog prostora? To više što dio prostora nakon ulaska kroz vrata ostaje zatamnjen. Ako bi taj međuprostor bio obojen još tamnije (u skladu s bojom vrata), privlačnost osvijetljenog prostora kroz stakla bila bi još veća. Nekoliko metara nakon ulaza smjestit će se na obje strane škropionice koje podsjećaju na kršćaninovo dostojanstvo na temelju krštenja. Važno bi bilo smjestiti ih tako da se oni koji su primili oproštenje mogu osjećati pozvanima da prođu pokraj njih. Te škropionice moraju svojim oblikom i materijalom podsjećati na krstionicu.
Mjesto za orgulje, ostale instrumente i zbor
Glazbenici bi ostali na sadašnjem mjestu. Orgulje moraju stajati tako da orguljaš može komunicirati sa zborom, ali da budu što bliže zidu. Zahvaljujući smještaju klupa za vjernike, zbor bi zaista izgledao kao dio zajednice kojemu je zadaća da vodi pjevanje cjelokupne zajednice, a ne kao skupina koja izvodi koncert pred zajednicom. Klupe za zbor moraju biti jednake onima za vjernike: zbor i vjernici jesu jedna jedina zajednica.
Mjesto za svece
Sveci su naši zagovornici. Prisutni su u liturgiji jer dok slavimo euharistiju, nebesa se otvaraju i naše se slavlje sjedinjuje s nebeskom liturgijom. Upravo je zbog toga odlično to da se predvidi prostor za svece u rasporedu prostora za okupljenu zajednicu. Dvije srednje apside u crkvi trebaju biti mjesto za spomen svetaca, a i mjesto za osobnu molitvu izvan liturgijskih slavlja. Južna apsida je mjesto za Bogorodicu s djetetom, a sjeverna za triptih dominikanskih svetaca: sv. Dominika, bl. Augustina Kažotića i bl. Ozanu Kotorku. Tu ne smije biti oltar! Kipovi ili slike trebaju se smjestiti na potpornje. Vjernici moraju imati mogućnost da sa svake strane pale svijeće.
Križni put
Križni put veoma je omiljena molitva pa ga treba održavati. Unatoč tome, predviđene postaje u ovoj crkvi previše su istaknute. K tomu, neke su smještene tako da su nedostupne kako bi se pred njima molilo. Neke su zagrađene orguljama, prostorom za zbor ili klupama. Povrh toga, dvije prve i dvije posljednje u izravnoj su konkurenciji s prezbiterijem. Ako bi ih se još i okomito istaknulo, remetile bi dinamizam okupljenosti i ograničenost prostora. Preporuka je da se niše prekriju. Opći dojam i arhitektonsko vođenje prostora u kojem se događa teofanija mno postaviti male znakove postaja (I do XIV), za svaku jedan križić na zidu, ali na visini od dva metra. Podsjećam da se sve to može ostvariti i naknadno: električna instalacija ostat će skrivena, ali i funkcionalna iza opne od žbuke.
Župa bl. Augustina Kažotića, DNI, Zagreb 2011., 93-99.