... i da nam nikad ne bude svejedno!

Detalji

Kreirano Petak, 17 Studeni 2023 22:30

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: „Kao što bijaše u dane Noine, tako će biti i u dane Sina Čovječjega: jeli su, pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju. I dođe potop i sve uništi. Slično kao što bijaše u dane Lotove: jeli su, pili, kupovali, prodavali, sadili, gradili. A onog dana kad Lot iziđe iz Sodome zapljušti s neba oganj i sumpor i sve uništi. Tako će isto biti u dan kad se Sin Čovječji objavi.“
„U onaj dan tko bude na krovu, a stvari mu u kući, neka ne siđe da ih uzme. I tko bude u polju, neka se ne okreće natrag. Sjetite se žene Lotove!
Tko god bude nastojao život svoj sačuvati, izgubit će ga; a tko ga izgubi, živa će ga sačuvati.“
„Kažem vam, one će noći biti dvojica u jednoj postelji: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti zajedno: jedna će se uzeti, druga ostaviti.“
Upitaše ga na to: „Gdje to, Gospodine?“
A on im reče: „Gdje bude trupla, ondje će se okupljati i orlovi.“

Čitajući Riječ Božju iz Evanđelja, zaustavio sam se kod onog Isusovog poticaja – da se sjetimo žene Lotove!
Pitam se: što je to, što je u toj ženi tol'ko posebno? - Zašto Isus oživljava sjećanje na nju?
Dok je Sodoma gorjela u plamenu, Lotova žena se okrenula i tako se pretvorila u stup soli. - U Sodomi je gorjelo sve što nije bilo vrijedno spomena, a to su grijeh i opačina. I onda, Lotova žena ona se okrenula za onim što nije bilo vrijedno, žalila je što propada nešto, što je već samo po sebi bilo osuđeno na propast.
Prisjetimo se i sami nekih naših razgovorâ s onima, koji su žalili zato što je propalo neko zlo, neki društveni poredak, sustav koji je mrcvario ili ubij'o nevine ljude; koliko je takvih likova po raznim forumima, Internet portalima, koji skriveni iza anonimnosti svojih kompjutora, rigaju otrov, žaleći za krvoločnim sustavima, za bezličnim ideologijama?
Njihove riječi, njihovo žaljenje za svim time, znak je - da ta Lotova žena, ona živi i danas.
Jer, toliki su i danas koji tuguju za vremenima obilježenim strašnim zlom i nasiljem. – I umjesto da se mole da se takva vrst zla više nikad ne ponovi, pojedinci ga nostalgično prizivaju - želeći da to zlo ponovno zaživi.
Pojedinac poput Lotove žene ne želi Bogu dopustit', da uništi zlo – i to ne samo oko sebe, već katkad i u vlastitom životu. - Želeći da zlo i dalje živi i traje, mnogi tako čineći ne žele odložit' staroga čovjeka i obuć' se u novoga, kako piše u Poslanici Efežanima.
Lotova žena, ona se u potpunosti identificirala sa Sodomom. – Zato ne želi ići naprijed, ne gleda prema novoj i ljepšoj budućnosti – s Bogom, već se okreće za onim prošlim, okreće se za prošlošću koja je bila okovana bijedom i grijehom.
Isti je slučaj bio i s izabranim Božjim narodom, na njihovom putu izlaska iz egipatskog ropstva i ulaska u obećanu zemlju; kol'ko su se puta oni svađali s Mojsijem i Aronom, bili ljuti na Jahvu – zašto ih je izveo od tamo, gdje su imali pune lonce.
Zato su i vikali na Mojsija, nek' ih ponovno vrati u Egipat, tamo im je bilo kao bolje.

I tu je još jednom na vidjelo izlazila ona velika istina koja nas uči da – sloboda košta, sloboda ima svoju cijenu i itekako iziskuje žrtvu. – Nema slobode bez truda. I itekako je potrebno uvijek i iznova borit' se da teško zadobivena sloboda ne utone opet u ropstvo.
I to je vrlo često razlogom, zašto se neki ljudi ne žele tako lako maknut' od svoga grijeha, svoje propasti! - Katkad im je žao, što propada i gori njihova „Sodoma“, jer s njom gore svi njihovi užitci, gore strasti; a oni zaboravljaju da sve to mora izgorjet', nestat', ako čovjek želi uistinu spasit' svoj život.
Isus je vrlo jasan, kad govori: „Tko god bude nastojao život svoj sačuvati, izgubit će ga; a tko ga izgubi, živa će ga sačuvati.“
Stoga, nemojmo čuvat' ono, što se ionako sačuvat' ne da, niti žalimo za onim što je prošlo – a što je bilo samo muka i nevolja.

Evo jedan primjer tomu:
mi dominikanci smo se u današnjoj svetoj misi posebno sjećali našeg ubijenog subrata, o. Dominika Barača, a kojeg su zbog njegovih idejâ partizani na današnji dan godine 1945., strijeljali u Trogiru.
Pok. o. Rando Paršić, koji je robijao zajedno s o. Dominikom, piše u svojoj knjizi „Zabranjeno sjećanje“ sljedeće:
Nas devet svećenika određenih za robiju, robijali smo na drugom katu trogirskoga zatvora, a osuđenici na smrt na drugom katu iznad nas. - Tako je Barač bio točno iznad moje sobe, a to se kasnije pokazalo providnosno.
- Kad bi nastupila gluha noć i tama, Barač je na koncu spuštao ispisani papirić i dostavio svoje želje, opažanja, raspoloženja i pitanja. Slijedio bi naš odgovor te smo na taj način ulijevali jedan drugome nadu, snagu i izmjenične molitve...
Točno mi se usjeklo u pamćenje da je 15. studenoga u noći spustio pošire pisamce. Pisalo je nekako ovako: 'Sutra ili najdalje prekosutra bit ću strijeljan'.
Dana 16. studenoga spustio je zadnje pisamce: Sutra rano jutrom vode me na strijeljanje. Molim te kad se sutra ujutro budem spuštao skalinama, stani na malo okno svoje sobe. Pogledat ću prema tebi, a ti mi udijeli odrješenje. - Tako je i bilo. Zadnji pogled i preporuka Bogu, Gospi i svetom ocu Dominiku.
Na robiji se za hranu brinuo neki ekonom, partizan, rodom sa Šolte. Došapnuo mi je 16. studenog da će Barač sutra biti strijeljan. Usudih se zamoliti ga da mi donese nešto od njega za uspomenu.
- Nakon strijeljanja donio mi je 12 zrna krunice koju su bjesomučno strgli s njegova pasa. Ostalo su razbacali i ukopali sa zemljom iznad njega.
Pitao sam ga, je li plakao? - Je li molio milost? - Ne, rekao je. Od svega je čuo samo da je izgovorio riječi: Bože, oprosti im!
- Dalje mi nije znao navesti, ali je sigurno o. Dominik izgovorio čitave Kristove riječi s križa.

Evo još jedan primjer tomu:
u neko drugo vrijeme ne mogu, ali kroz ove dane svaki put iznova iskopam u mom kompjutoru pospremljen fajl, naslovljen: „Vukovarska pasija i križni put“.
- Video me jednostavno prikuje za stolicu. Zatečem sebe, kako praznog pogleda gledam u monitor kompjutora, gledam već viđeno puno puta, u nadi da ću otkrit' nešto novo, da ću vidjet' nešto što još nisam.
Gledam grad, u krvavi pepeo zapretan, i kako ubijen izdiše na koljenima. Dunav i Vuka prigušeno plaču.
Gledam, kakvi su sve ljigavi likovi iz-gmizali iz svojih rupâ, e da bi se dodvorili bahatim osvajačima zaraslima u bradu, koljačima, silovateljima; kako prokazuju, upiru prstom u nevine ljude, svoje dojučerašnje susjede. - A s mnogima su proveli dane i noći u istim podrumima, odlamali od istog kruha; sad upiru prstom u njih, optužujući ih da su oni bili snajperisti, da su ustaše, da su klali srpsku nejač…

Daleko sam od Domovine, zapalio sam svijeću na radnom stolu, i još jednu na prozoru. Možda sam i jedini u Hamburgu koji je to u ovoj noći učinio; ah, briga me!

I dok ove riječi ispisujem, čujem svoj šapat koji se pretvara u bezbroj Oče-naša i Zdravo-Marija, a ona moja svijeća na prozoru postaje dio tisuća svijeća zapaljenih u Domovini, koje s tugom i sjetom osvjetljavaju ovu noć – da se više nikad ne dogodi!

I da se nikad ne zaboravi 18. studenoga '91., kad je Grad bio napadan sa zemlje, iz zraka - i s Dunava; Grad koji je 87 dana izdržao pod krvavom opsadom agresora, koji je navaljivao s 30 tisuća vojnika, na tek dvije i pol tisuće hrvatskih branitelja.
Zanio se bio agresor, zaboravila ona bradata lica na istinu koja kaže, da nijedna sila nije dovijeka!

Noćas se noć i opet nadvila nad svježe grobove i čita imena svojih poznanikâ. Majke zatvaraju dvorišne kapije, da više nikad ne dođe zlo koje je njihove voljene i drage otelo iz njihovih životâ.
Heroji spavaju, mnogi na još ne-znanim mjestima; poput onog mladog Francuza, čije zemne ostatke oslobođene od svake muke njegova Majka još traži.
Gledaju nas s druge strane neba. - Da mi je zamislit njihove poglede.
- Jesu li ponosni, dok gledaju nas danas?
- Je li njihov Grad onakav, za kakvog su se oni borili?!
- Je li njihova Domovina onakva, kakvu su je sanjali i za kakvu su život dali?!
- Ili mi od njih i opet moramo skrivat svoje poglede?! Jer nam je mnogima sve-svejedno!

Nakon ovoga, neću više nijedan primjer; nego ću se pomolit' uz plamen svijeće; jedan Očenaš, jednu Zdravo Mariju…

Anto Bobaš, OP